Neprijatelj kršćanstva nije ni ljevica, ni liberalizam, ni sekularizam, već demokracija

Ako bismo tražili neku vrijednost koja se čini neupitnom u ovom našem vremenu, nešto što bi bilo “vrijednost po sebi” i uživalo status nečeg “svetog”, ne bi to bio ni Bog, ni obitelj, ni prijateljstvo ili ljubav, već sam poredak u kojem živimo. Valjda nikad u povijesti ljudske vrste nije postojao takav slučaj da su ljudi toliko oduševljeni i privrženi političkom sustavu u kojem žive, kao što je to slučaj s nama današnjima. Postojala su carstva, monarhije, republike i tiranije, ali nijedno od tih uređenja ne bi se moglo pohvaliti da su njezini podanici toliko voljeli sustav u kojem su živjeli kao što današnji čovjek voli demokraciju. Demokracija je poput religije, ona je božanstvo kojemu se klanja i u koje se ne sumnja. Demokracija nema opozicije, ona je apsolut. Ona je polazište svake rasprave, koje se samo nikad ne dovodi u pitanje, barem ne javno. Zato se možda može činiti čudnim ako postavimo pitanje koliko je demokracija uopće kompatibilna s ostalim vrijednostima do kojih je ljudima, barem nominalno, stalo. Recimo, nikad nisam čuo da je netko javno postavio pitanje koliko je uopće demokracija kompatibilna s, primjerice, kršćanstvom. Ako pitate nekoga kršćanina, on će vam, gotovo sigurno, potvrditi kako nema sumnje da su kršćanstvo i demokracija apsolutno kompatibilni. Kao jedan od argumenata uzima se okolnost kako je demokracija najdublji korijen pustila upravo u društvima koja su kršćanska. Vjerojatno nećemo naći nijednog crkvenog dostojanstvenika bilo koje kršćanske denominacije koji u svojim istupima ne bi iskazao podršku demokratskom obliku vladanja. To bi se unekoliko moglo objasniti potrebom organizirane religije da bude u dobrim odnosima s vlastima.