Nemam ustaša u obitelji, otac mi je bio domobran pa partizan

Jakova Sedlara lijevi nisu podnosili ni prije filma “Jasenovac – istina”, nakon kojega je za neke postao “Sedlar koji voli slovo U”. Tako su mu 2000., kad se vraćao iz SAD-a, u HNK, premda je prije bio ravnatelj Drame, ponudili da radi kao – blagajnik. Naš vjerojatno najproduktivniji filmski redatelj (80-ak filmova) na udaru se opet našao kada je počela kampanja da ne smije dobiti Nagradu grada Zagreba. No ipak ju je dobio.

Po koji ste to put na tapeti i s etiketom?

Mislim da nikad nije prošlo više od nekoliko mjeseci da nije bilo tako. Nažalost, to je počelo još u vrijeme mojih vaterpolskih dana u Jugoslaviji kada sam morao pauzirati tri godine jer nisam želio iz Splita otići u Beograd, nego u zagrebačku Mladost. Ni ova zadnja hajka mi nije ništa neobično. Neobično je samo da se nekolicina ljudi koja je sada dizala buku protiv mene i dobivanja Nagrade grada Zagreba referirala samo na jedan dokumentarni film koji sam radio prošle godine, a snimio sam pet filmova. Film o Jasenovcu, ali i o Ani Frank.

Dnevnik Ane Frank nakon Biblije je najobjavljivanija knjiga u povijesti, a ovo je prvi put da se izvodi na arapskom jeziku. U tom filmu nastupa Branko Lustig koji je bio dva mjeseca zajedno s Anom Frank u koncentracijskom logoru Bergen-Belsen. Sudjeluje i Daniel Barenboim, jedan od najvećih glazbenika današnjice, koji je svirao Chopina u filmu i smatra da je film izuzetno vrijedan po svojoj poruci, dakle upravo suprotno onome za što me se sada optužuje.

On je napravio prvi izraelsko-palestinski orkestar, ravnatelj je Berlinske filharmonije i zna koliko je teško postići mir. On je prepoznao tu moju ideju. Taj je film izvrsno ocijenjen u brojnim svjestkim medijima poput LA Timesa, Deadline Hollywooda... Potom sam snimio film “Pravednica Romkinja”, o jedinoj Romkinji koja ima najviše izraelsko priznanje Pravednik među narodima. Zatim sam napravio film “Snage tišine” o zagrebačkom alternativcu Braci sa Srebrnjaka, u kojem sudjeluju od Armanda Assantea do Paula Coelha. Imao sam i premijeru filma o Antonu Kikašu “Nisam se bojao umrijeti”. Osim tih filmova radio sam i predstavu “Dnevnik Ane Frank” u kazalištu na Trešnjevci koja je gostovala po cijeloj Hrvatskoj, u BiH, Poljskoj i Izraelu. Dakle, Nagrada grada Zagreba nije bila samo za jedan film, nego za cijelu 2016. koja je za mene bila vrlo uspješna. Mislim da je malo tko iz Hrvatske imao pet premijera u godinu dana, od čega četiri svjetske, no od svega toga digla se buka zbog filma o Jasenovcu.

Zašto je taj film nekima zasmetao?

Optužili su me da u tome filmu potičem na nacionalnu, vjersku i rasnu mržnju i da sam falsificirao dokumente. Nikada ni u jednom svom filmu, pa tako ni u ovom, nisam poticao na mržnju, jer nisam takav čovjek. Odrastao sam u posve drukčijoj sredini i okruženju, nisam odgajan u atomsferi mržnje, a niti su u filmu objavljeni nekakvi falsificirani dokumenti, nego dokumenti koje sam prikupio na raznim mjestima, od Izraela do Beograda. Nekima je zasmetalo to što se otvorila rasprava o Jasenovcu kao logoru i poslije 1945. i to je bio glavni problem.

Oni koji se nazivaju antifašistima ni sada neće priznati da je ondje bio logor i nakon 1945., no u međuvremenu su otkriveni brojni novi dokumenti, ima ih i na internetu, pa i otpusna pisma, prema kojima se vidi da su zatočenici iz Jasenovca izlazili i 1946. pa i 1947. godine. Postoje i dokumenti u Hrvatskom državnom arhivu do kojih nisam mogao doći u vrijeme kad sam radio taj film, no pojavili su se nakon emitiranja filma. Drago mi je da je moj film otvorio brojne rasprave o tome. Nadalje, brojka o 700 tisuća ubijenih u Jasenovcu i dalje je u optjecaju i pitam se da li se iz antifašističkih udruga slažu s tom brojkom, nisu je nikada demantirali.

Znači, vaš film o Jasenovcu nije revizionistički?

Nije revizionizam ako se dolazi s novim informacijama i s idejom da se stvari raščiste. Revizionizam bi bio kad bi se, primjerice, pokušalo opravdati Hitlera ili Staljina, a zna se što su napravili. Generacije su 50 godina učile da je kardinal Stepinac bio zločinac, a da je Tito genijalac i najveći sin svih naroda i narodnosti. Pokazalo se, s vremenom, da je istina sasvim suprotna. Dakle, nije to revizionizam, nego utvrđivanje činjenica. Smatram da moramo težiti istini.

No, saznanja da je logor postojao i nakon završetka rata ne mijenja činjenicu da je to bio ustaški logor u kojem su ubijani ljudi?

Ja sam se u filmu vrlo jasno odredio, kao i tekstopisac Hrvoje Hitrec, da se radi o logoru u kojem je stradao broj ljudi za koji mi još nismo sigurni koliki je, a neki su stradavali na vrlo brutalan način. Dakle, nikada nisam rekao da je to bilo lječilište ili igraonica. To je bio logor po svim kriterijima koji vrijede za takva mjesta. No, postavili smo i pitanja, a što je bilo u Jasenovcu nakon 1945. Ni jedan zločin ne može opravdati činjenje drugog zločina, niti zločin smije biti prešućen, bio on ustaški ili nečiji drugi.

Je li bilo manipulacije s dokumentima u filmu, jesu li vam podmetnuli u Beogradu taj dokument iz Vjesnika?

Do tog dokumenta, kao i do Pavelićevih pisama, došao sam uz pomoć nekoliko ljudi s kojima surađujem na povijesnim temama već godinama. Osobno sam sa stručnjakom za analizu papira išao u Beograd pogledati taj tekst iz Vjesnika. Iz današnje perspektive može izgledati da je falsificiran, no mi smo utvrdili da je riječ o originalu i originalnom papiru. Žao mi je što tada nisam imao dovoljno novca da otkupim taj original, nego sam platio samo da bih ga presnimio. Na premijeri filma o Jasenovcu rekao sam da ću se ispričati svakome tko mi dokaže da sam negdje pogriješio. Ali tražim prave dokaze, a ne da to bude pisanje opskurnih portala i novinara. Uopće nisam dovodio u pitanje zločine koje su ustaše počinili u Jasenovcu, jer bi to bilo besmisleno i glupo.

Nekako mi ne idu zajedno teza da “Sedlar voli slovo U” i činjenica da vi većinu filmova od kojih živite snimate u suradnji s partnerima u Izraelu i dobrodošli ste u toj državi?

Mene su počeli vezivati uz slovo “U” tek nakon dokumentarca o Jasenovcu. Nisam ni emocionalno, ni obiteljski vezan uz ustaški pokret. Nitko iz moje obitelji nije bio vezan uz ustaški pokret, moj otac bio je domobran koji je 1944. otišao u partizane, djed je također bio domobran, drugi djed partizan. Nasreću, nitko mi nije stradao u Drugom svjetskom ratu. Porijeklo mojih je iz Ramljana između Muća i Drniša i u tim pustopoljinama oni su ostali netaknuti s bilo koje strane.

I nemam nikakvih trauma da bih se sada nekome svetio. Što se moga posla tiče, dobar se dio događa između Tel Aviva i New Yorka, tako da su ti pokušaji vezivanja mene i slova “U” jadni pokušaji da me se oblati. Moj život zadnjih 30-ak godina jako je vezan uz moje partnere i prijatelje iz SAD-a i Izraela, Židove koji jesu bili sa mnom, sada su i bit će uz mene. Pogotovo zbog moga odnosa prema sudbini židovskog naroda i ocjena mojih filmova o njima. Radio sam brojne filmove o njihovim najistaknutijim osobama, poput Ariela Sharona, Mordechaia Hoda, Meira Amita, Ehuda Baraka, stoga bi reagiranje na te tragikomične optužbe protiv mene koje plasira tzv. antifašističko društvo i Pusić bilo besmisleno.

Kao argument protiv vas koriste se izjave Efraima Zuroffa, što se u RH automatizmom drži stavom izraelske države?

Izraelska je država jedna od najdemokratskijih na svijetu. Zuroff je tek jedan od predsjednika niza takvih organizacija koje se na različite načine bave poviješću Izraela. On je predsjednik organizacije koju je osnovao Simon Wiesenthal koji je bio značajna osoba, ali Zuroff nije bitna osoba i to što on govori nikako nije stav izraelske države. Kod nas se njegove izjave percipiraju kao službeni izraelski stav zato jer dio medija to tako lansira. Da njegovi stavovi ne predstavljaju one službene vidjelo se najbolje kada je protestirao što premijer Netanyahu nije tijekom posjeta Plenkoviću prigovorio zbog HOS-ove ploče u Jasenovcu.

Prozivaju vas kao režimskog redatelja ili umjetnika?

Mene je na mjesto “režimskog” postavio Žorž Paro, kao direktora drame HNK u Zagrebu od 1992. do 1996. No i tada sam bio svoj čovjek i jedino sam bez ostatka pripadao jednoj osobi i ideji – Franji Tuđmanu i ideji samostalne hrvatske države. Bio sam i hrvatski konzul u New Yorku. Filmove o hrvatskoj državi radio sam i prije, s kardinalom Kuharićem, kao i film o Međugorju, a koji se nisu uklapali u tadašnji komunistički sistem, pa je film o Međugorju odbijen za Pulu s obrazloženjem da je riječ o “vjerskoj propagandi”. Nemam drugu zemlju, nisam u dijaspori, ja sam u svojoj zemlji, u kojoj se osjećam sigurno i poštujem sve ljude koji su ovdje i koji je vole i moram priznati da sve manje mogu podnijeti one koji je ne vole. A takvih je uvijek, kako je to još Tuđman govorio, 20-ak posto.

Koliko ste filmova snimili uz pomoć hrvatske države?

Jedan igrani film, “Četverored”, dok za dokumentarne filmove nisam nikada dobio ni kune. A do sada sam snimio više od 70 dokumentarnih i osam igranih filmova! Čini mi se da sam najproduktivniji hrvatski redatelj, a već 20 godina nisam primio ni kune od države. Imao sam sreće što sam i prije osnivanja hrvatske države puno putovao svijetom, još kao sportaš, i upoznao brojne važne i uspješne Hrvate, od Antuna Kikaša i Ante Kusturice do Ilije Letice koji su mi pomagali da napravim neke hrvatske teme.

Kako se onda osjećate kada vas režimskim prozivaju redatelji koji, za razliku od vas, nikada nisu snimili film a da ih država nije bogato sponzorirala?

Ponosim se svojim načinom rada. Uspjeh u filmu vrlo je mjerljiv. Da bi se smatrao uspješnim, film mora barem vratiti uloženo ili biti izuzetno gledan, a jedino genijalnost ne možete izmjeriti. Oni iz HAVC-a koji su otišli, dakle Hribar i društvo, govorili su o renesansi hrvatskog filma. Renesansa češkog filma 60-ih rodila je Formana, francuska renesansa Truffauta i Godarda, mađarska Szabu, autore koji su karijeru potvrdili i u Americi. Pitam te naše genijalce, koga su to Amerikanci, ili bilo koja relevantna kinematografija, od Hrvata prepoznali i platili mu da napravi film ili scenarij.

Koliko morate producirati dokumentaraca godišnje da biste zaradili za život?

Dva svjetska, jer tu su honorari pristojni, no ne možete živjeti od jednog filma dvije godine. Istodobno moram raditi i nekoliko filmova. Vrlo pristojno živim i ne mogu se potužiti, no mnogo i radim.

Kakva je onda situacija s desecima drugih redatelja u RH, od čega oni žive?

Ogromna većina hrvatskih redatelja i ne želi napadati HAVC jer se stalno nadaju da će im nešto kapnuti. Prošle je godine Oscara dobio film “Moonlight”, koji je stajao 1,2 milijuna dolara, oko devet milijuna kuna. Pogledajte koliko su zadnjh nekoliko godina stajali neki naši filmovi koje su financirali HAVC, TV i druge državne institucije, dakle oko 10, 12, 15 do 20 milijuna kuna. A nisu došli ni do Trsta, kamoli do SAD-a. Dakle, sustav se mora postaviti potpuno drukčije, jer ovdje redatelji preživljavaju jedino ako su na nekoj sisi. Tako se kupuju ljudi i radi sustav koji je koruptivan i nije kreativan. Jer ako tako dobijete nekoliko puta novac, a niste ni u kakvoj obvezi prema onome tko novac daje, to nije normalno.

Nitko ovdje ne pita je li HAVC vratio uloženi novac, ni producenti i autori filma koji je uspio ne vraćaju dio zarađenog novca državi. Inače, jučer sam napustio Društvo hrvatskih filmskih redatelja, jer je smijenjen stari predsjednik časnog suda koji me nije želio izbaciti iz Društva iako je nekolicina to željela. Nisam im htio priuštiti zadovoljstvo da me oni izbacuju pa sam otišao sam.

A zašto su vas htjeli izbaciti?

Najprije su me htjeli izbaciti zbog filma o Jasenovcu, ali časni sud zaključio je da tu nema nikakvih poziva na mržnju. Sada me se žele riješiti jer sam kazao da u HAVC-u vlada nepotizam. Oni sebe ne smatraju režimskim redateljima premda rade s novcem koji im daje država, smatraju se velikim demokratima, alternativcima, slobodnomislećim ljudima.

Nelogično je da se smatraju nezavisnim umjetnicima, a sav novac daje im država?

Nezavisnost si stvarate sami, ne možete je imati ako od države tražite 10 milijuna kuna. Činjenica je da su upravo oni državni režiseri, a tepaju si da su neovisni. Ja odgovaram samo svojim producentima, napravim film, iznajmim kino i to je to. Prošlogodišnji film o Kikašu, recimo, do sada je gledalo 50.000 gledatelja, vidjet će ga još toliko, i to bez ikakve državne pomoći. Moji “kolege” u RH o kojima govorim, debelo ovise o državi i ništa bez nje ne mogu, nažalost. I dok se ti ljudi ne osvijeste i ne počnu tražiti novac na tržištu i raditi po tržišnim kriterijima, tu neće biti sreće.

Kako biste vi u Hrvatskoj promijenili postojeći sustav sisanja državne kase?

Državne bi institucije trebale više pomagati mladima. Ja bih dao, za početak, puno većem broju mladih autora manje iznose novca, a ostalo neka nađu sami. I ja sam neke filmove radio kao posao, a najviše njih ipak iz gušta. Moj film “Quarter to 8” bio je i dio izraelskog edukativnoga programa o Šestodnevnom ratu. U RH nema mog filma u programu škola, no čuo sam da bi moja “Sveta Hrvatska”, film o hrvatskim svecima, blaženicima i mučenicima, mogao ući u program vjeronauka, s time da se ja odričem prava i ne želim materijalnu korist, nego će mi to biti čast. Kao što sam se odrekao i novčanog dijela Nagrade grada Zagreba, jer ću 30.000 kuna pokloniti Zakladi za siromašne studente koju u Sisku vodi biskup Košić.

Dakle, država ne bi trebala davati 100 posto novca našim filmskim autorima?

Ne, jer to je neproduktivno. Kod nas se producent prijavi za državni novac i dobiva ga na svoj račun. I onda se u većini situacija dogodi da producent prvo plati sebe i redatelja, a onda se razmišlja o ulaganju u film. Veliki dio filmova kod nas i ne može stajati toliko novca koliko se prikaže da stoji. Ne košta 10 milijuna kuna, nego mnogo manje, tako da naša država gladi vratove debelih gusaka. Nemam ništa protiv HAVC-a, ali imam protiv koruptivnog sustava u kojem muževi daju novac suprugama, očevi djeci..., to je sumanuto. Prvo bi trebalo sruštiti taj lažni, falsifikatorski sustav.

Koliko se u hrvatskoj filmskoj industriji godišnje vrti novca?

HAVC barata godišnje sa 70 milijuna kuna plus od autorskih prava što skupi agencija, a to je još oko 10 milijuna kuna godišnje. Plus HTV. Problem je što taj iznos dijeli uska klika ljudi vezanih uz Društvo hrvatskih filmskih redatelja. Niti ću tražiti, niti me zanima taj novac, ali zbog mladih ljudi treba taj sustav srušiti i stvoriti onaj u kojem će u borbi za taj novac u startu svi imati jednake šanse. Osim toga, zašto bi država tako financirala filmove. Ona treba dati stopostotni iznos za propagandne filmove. Kažu naši genijalci – pa u SAD-u je napravljen niz filmova koji su kritični prema Americi i njezinoj ulozi u Vijetnamskom ratu. Točno, ali nije ih financirala američka država. Pri tome, suludo je uopće uspoređivati Vijetnamski rat i Domovinski rat. Neka mi pokažu ijedan film o ratu u SAD-u za nezavisnost gdje su Englezi pozitivci. Nema ga i ni jedan ga studio nije napravio. A HAVC je financirao film o Dvoru na Uni.

Što učiniti?

Vratiti se na sustav gdje je ministar i promotor i čuvar hrvatske kulture, koji ima komisiju za filmove u kojoj su ljudi iz struke i daju mišljenje koji je scenarij dobar, ali je on zadnji koji će dati potpis za financiranje filmova. I siguran sam da ni jedan ministar, bio lijevi ili desni, ne bi potpisao ugovor za film o Dvoru na Uni.