Najdugovječniji prosvjed u povijesti Hrvatske naposljetku je okončan, šator je iz Savske 66 otputovao na svoju konačnu, vukovarsku destinaciju, mnogi su odahnuli. Odahnuli su građani Zagreba koji su ga smatrali ruglom, odahnuli su branitelji koji su smatrali da je šator ekstremno, militantno sredstvo borbe koje populaciji nanosi više štete no koristi, odahnula je desna politička opcija kojoj je braniteljski prosvjed odavno prestao služiti kao instrument za dolazak na vlast, odahnuli su i neki od vođa prosvjeda premda to javno nikada neće priznati. Ne zato što su ciljevi ostvareni, već zato što su i sami odavno osvijestili da šator treba otići, samo nisu znali kako i kada. Da su otišli nakon odlaska Ive Josipovića, optužili bi ih za manipulaciju tijekom predsjedničkih izbora, da su otišli nakon pobjede Domoljubne koalicije, optužili bi ih za oruđe u svrgavanju ljevice. Mnogi i jesu, ni trenutka ne vjerujući u njihove proklamirane ciljeve.
No, paradoksalno, prosvjednici odlaze u trenutku kada šator ima više razloga da ostane nego što je ih je bilo u trenutku kada je postavljen, jer činjenice govore da nijedan od tri glavna zahtjeva nije ispunjen. Jedinstveni zakon još se ne nazire, ustavnu razinu koju su željeli, već je sada jasno, neće dosegnuti, a bivši ministar nije otišao voljom prosvjednika, već građana na izborima. S obzirom na umanjeni proračun za resor branitelja, izjednačavanje prava pripadnika HV-a i HVO-a za aktualnu Vladu nije opcija, a problem opskrbnina kao i razdvajanja mirovina iz dva dijela neće biti, kako su se tome nadali, riješen potezom pera. Veteranskim bolnicama srezana su sredstva, kao i pomoć za više od 30 tisuća nezaposlenih branitelja na burzi. Pa ipak, pitate li organizatore prosvjeda smatraju li ga uspješnim, odgovorit će potvrdno. Ponešto im se uistinu treba priznati. U šatoru su se otpočinjale i završavale izborne kampanje, upravo u Savsku 66 odlazilo se po naklonost birača. Zahvaljujući šatoru obzirno su se sastavljale izborne liste vodeći računa o što većoj zastupljenosti branitelja, ovisno o podršci prosvjednika dobivali su se ili gubili izbori. Htjeli im to priznati ili ne, branitelji iz Savske postali su snažan, nezaobilazan politički faktor, no jesu li išta od svojih potencijala okrenuli u korist braniteljske populacije zbog koje su i izišli na ulicu?
Proteklih 555 dana u javni su prostor nametnuli tematiku svoje populacije, utjecali na promjenu klime koja se dotiče vrijednosti Domovinskog rata, natjerali državni vrh, neovisno o političkoj opciji, da na obljetnice stradavanja njihovih suboraca dolaze u najjačem sastavu, naveli ih da o braniteljima govore biranim riječima, pritom su mnoge teške sudbine veterana izvukli iz anonimnosti. Možda su pretjerali tvrdeći da su branitelji obezvrijeđeni i podcijenjeni u društvu, ali pomalo zaboravljeni? Svakako su bili. Stoga, populacija im može biti zahvalna, ali ništa više od toga, pa će ovo društvo ipak radije valorizirati ulogu branitelja 1991. nego 2016. godine. Jer, kada se podvuče konačni saldo, najveći uspjeh šatora ipak leži u tome što je naposljetku otišao.
>> Demontiran šator u Savskoj 66
>> Nakon 555 dana konačno završio braniteljski prosvjed u Savskoj