Reguliranje pružanja usluga autotaksi prijevoza mora se oslanjati na konkretne i provjerene činjenice, stoga se u svijetu provodi sve više istraživanja o pružateljima aplikacija i zaradi vozača koji ih koriste. Nedavno istraživanje renomiranog MIT-a koje se bavilo prosječnom zaradom vozača koji usluge prijevoza pružaju preko prijevoznih aplikacija koje ne koriste licencirani taksisti rezultiralo je podacima koji su indikativni za razvoj javnog prijevoza u svijetu. U istraživanju su se upotrijebile dvije metodologije za izračun zarade. Prva verzija pokazala je da je zarada korisnika takvih aplikacija iznosila samo 3,37 dolara po satu, a 74 posto vozača zarađivalo je manje od minimalca u svojoj državi (SAD).
Drugi, revidirani izračun pri kojem su uvaženi prigovori pružatelja aplikacije na rezultate po prvoj metodologiji, pokazao je da i dalje 54 posto vozača zarađuje manje od minimalca u svojoj državi iako je zarada po satu iznosila 8,55 dolara. Da bi samostalnom obrtniku bilo isplativo pružati usluge prijevoza, morao bi zarađivati preko 15 dolara. To je indikativno, jer ukazuje na upitno nisku cijenu prijevoza preko navedenih aplikacija, budući da ni na koji način ne može postojati tolika razlika u troškovima poput goriva i amortizacije između njih i konvencionalnih taksista.
Istraživanje u Australiji provedeno je potom samo na vozačima koji koriste jednu aplikaciju. Prosječna zarada u ovom je istraživanju rezultirala brojkom od 14,62 dolara po satu, što je također znatno manje od minimalnih 18,29 dolara u toj državi. Jim Stanford, koji je proveo istraživanje, ustvrdio je da je tako niska zarada vozača dio taktike širenja vlasnika aplikacije od koje profitira isključivo tvrtka, a ne vozači. Kada bi pružatelj aplikacije vozače plaćao primjereno njihovoj djelatnosti, usluge prijevoza koštale bi jednako kao kod licenciranih taksista, rekao je Stanford i pozvao australske političare da regulacijom stanu u zaštitu vozača kako bi spriječili njihovo iskorištavanje od samog pružatelja aplikacije.
Ovakva istraživanja praktično pokazuju tvrdnje koje se medijima provlače već godinama: da pružatelji aplikacija koje ne koriste licencirani taksisti održavaju umjetnu, prenisku cijenu svojih usluga, kako bi s tržišta izgurali dosadašnje taksiste. U Hrvatskoj slično istraživanje još nije provedeno, no na društvenim mrežama mogu se pročitati mnogi komentari iz kojih se može zaključiti da je situacija sa zaradom relativno slična. Također, hrvatski taksisti još uvijek plaćaju brojna davanja, dozvole i licencije koje nelicencirani vozači izbjegavaju, a kako će i hoće li se taj problem riješiti, trebalo bi se saznati u sljedećih desetak dana kada nadležno ministarstvo mora objaviti izvješće o javnom savjetovanju za novi zakon.