Mladi lakše do stana u Beču nego u Zagrebu: Što je ‘bečki model’ stanogradnje koji je postao uzor u svijetu

London, Pariz, Milano, Hamburg, München, ali i Zagreb, Split, Rijeka: europski gradovi u kojima su posljednjih godina "eksplodirale" najamnine. Ali ne i u europskoj metropoli Beču, koji je još prije stotinjak godina krenuo posve drugim putem. Putem društveno priuštivog stanovanja, poznatog kao "bečki model" gradske i socijalne stanogradnje, koji je postao uzor u svijetu. Ako je tako, a jest, otvara se pitanje zašto onda drugi europski gradovi znatno češće ne slijede taj "bečki model" i nisu iskoristili tu dobru praksu grada Beča? Prije svega zato što je stanovanje osnovna ljudska potreba, koja bi svima morala biti lako dostupna. Ali i zbog dolaska u gradove sve više ljudi sa sela i manjih sredina u zemlji te doseljenika, uglavnom migranata s Istoka, u potrazi za poslom. Zagreb, za razliku od Beča, nema socijalnu stanogradnju za veliki broj građana. A od Beča bi mogao mnogo toga naučiti. Među ostalim i to da uz stanovanje po povoljnim uvjetima, izgradnja i održavanje socijalnih stanova otvara nova radna mjesta i potiče lokalnu građevinsku industriju. Ako Zagreb ne treba učitelje nego samo prijatelje i nastavi li kao i dosad, postoji mogućnost da se dogodi ono što se događa u Londonu, Parizu, Münchenu i sl., da si većina građana ne može priuštiti krov nad glavom. Druga je velika opasnost koncentracija vlasništva nad nekretninama, čije cijene, kao i cijene najma u privatnom vlasništvu vrtoglavo rastu. Cijene nekretnina u većim hrvatskim gradovima otišle su u nebesa, pa je do stana iznimno teško doći. Problem već imaju i oni "dobro financijski potkovani" s "dubljim džepom". Slična je, ali ipak nešto bolja situacija u privatnom najmu u Beču.