Mistični grobovi: Od heroine Dive Grabovčeve do 'krvave krizme'

Kameni križ, nagrizen zubom vremena, pun reljefnih nepravilnosti, zagrljen bršljanom ili tek djelomice zakriven mahovinom, s uočljivim "staračkim" pjegama od prirodnoga lišaja… Osamljen, negdje duboko u drevnoj šumi ili na ogoljelomu brdskom proplanku koji čovjek rijetko pohodi, pa i ugnječen u surovu planinskom kršu, među oštrim stijenama i negostoljubivom dračom koja se, bezrazložno žestoko, šiljatim trnjem brani od namjernika koji joj dirne u vitko tijelo... Ima nešto privlačno u tim mističnim samotnim biljezima stoljećima starih grobova čiji su vlasnici uglavnom neznani. Nešto što golica maštu, izaziva divljenje i određenu zebnju, svojevrsno štovanje koje nuka na skrušenje, tišinu, čak i muk, pa i neslućenu kontemplaciju. Planinari znadu kazati kako se najbliže Bogu nerijetko osjećaju upravo na planinama, i to ne zbog nadmorske visine i "blizine" nebeskom plavetnilu, nego zbog te ključne odmaknutosti od svijeta, mira koji daleki vrhovi sobom nose i tišine koja potiče unutarnje preslagivanje misli i osjećaja. Ako na takovu mjestu čovjek naiđe i na zaboravljeni grob, stoljetnom kišom i tučom davno izdjeljani kameni križ, iskustvo Šimićeva preobraženja gotovo je neminovno.