Miroslav Kirin redi spajalice u porculanskoj zdjeli pokraj telefona

Dvije godine nakon što je stvorio dnevne novine, koje je, protivno boljim običajima i propisima kao vlasnik suuređivao, često u onim elementima koje nikad ne biste pretpostavili, recimo u grafičkom dizajnu, pa bi vikao zlatni rez, zlatni rez, znate li vi što je zlatni rez, Pavić je stvorio književnu nagradu za najbolju proznu knjigu. Mislio je, ne bez razloga, da hrvatska proza nakon Krleže ne valja ništa, da Hrvati uza sve ostalo nemaju ni romane, a sve će se to podići preko nagrade. Njegova nagrada te se 2001. drugi put dodjeljivala i bila je financijski daleko najizdašnija u zemlji, žiri bio je sklopljen na način na koji se to radi na Zapadu, a ceremonijal dodjele pretvoren je u dramu kakva prethodno u Hrvatskoj nije postojala. Prva dodjela se, ako sam dobro upamtio, odvijala u kinu Tuškanac, u Saloonu, ili tamo negdje, žiri je sastavio uži izbor (što prethodno nije bio običaj), svih četiri-pet izabranih sjedilo je u prvom redu - kao optuženici u procesu protiv Gavrila Principa i drugova! - a da se doista nije znalo, niti se moglo naslutiti tko je dobitnik. Kada je izgovoreno ime Miroslava Kirina, svi su bili iznenađeni. Dok je prethodne, prve godine, pobijedio autor koji je u imaginaciji tada još uvijek žive hrvatske kulture i književnosti bivao zamišljan kao predestinirani klasik i zajednički zalog za bolju vječnost, sad je bio izabran netko tko je bio beskrajno udaljen od velikog bljeska, spektakla i zlatnog reza na kojem su insistirali Pavić i marljivi kreatori njegova novinskog sna, netko za koga se nije znalo, tko jedva da je postojao, toliko je djelovao sramežljivo, a pritom taj roman, naslova “Album”, koji baš i nije bio roman, temom je i načinom pripadao prozi koja će ući u modu desetljeće ili desetljeće i pol kasnije, i koja će biti nazivana autofikcijom.