Kad urode paprika, krastavci, patlidžani i mahune, Robert Capan uzima godišnji da sa suprugom Tihanom stigne na vrijeme pobrati sve što su posadili u svoja tri plastenika i na otvorenome jer sa smjenom koju kao lakirer odradi od 6 do 14 teško uspijeva sve stići. No ne kuka zbog toga. Uostalom, ovaj je put sam i izabrao i da u poljoprivredi, konkretnije povrtlarstvu i ratarstvu ne vidi perspektivu, ne bi se njome ni bavio.
– Sve se može – kaže ovaj 30-godišnjak iz Grabrovnice kod Pitomače.
U Tihanino rodno selo, u kojem je ponikao i pjesnik Petar Preradović u čijoj je kući iz 18. stoljeća sada interpretacijski centar s postavom o Preradovićevu životu i djelu, Robert se doselio iz obližnje Vukosavljevice u koju je stigao iz Austrije, gdje je i rođen. Da zaradi za džeparac, u vrijeme školovanja bavio se poljoprivredom, berući duhan, kamilicu... Tihana je s poljoprivredom i odrasla, njezini roditelji žive isključivo od nje, do prije nekoliko godina bavili su se proizvodnjom mlijeka, a sad su i oni povrtlari:
– Punica i punac su nas prekopirali. Al' neka, izveo sam ih na pravi put – smije se Robert dok njegova djeca, petogodišnja Hana i godinu mlađi Jan bezbrižno trčkaraju prostranim dvorištem, okruženi malim mačkama i psima.
– Nismo nikad išli za nekim luksuzom. Gledaš samo da djeci ništa ne fali – dodaje.
Supružnici Capan obrađuju oko pet hektara zemlje. Pod plastenicima imaju 3600 četvornih metara, povrće je na otvorenom na površini većoj od hektara, a na ostatku zemlje posijali su ratarske kulture. Povrće su posadili na foliju, imaju navodnjavanje kap na kap. Sad su njih dvoje već pravi znalci u povrtlarstvu. A počeli su doslovno iz nule, s pola jutra zemlje, bez nekog predznanja, prvi je njihov plastenik bio drveni, prekriven najlonom koji su dobili od susjeda. Za prvi "pravi" plastenik podignuli su kredit.
– Nismo imali nikakve temelje u povrtlarstvu – iskreno kažu.
Sve što danas imaju, njih dvoje su sami i stvorili, svojim radom. Čak je i stari traktor restaurirao Robert, za kojeg se komotno može reći da ima zlatne ruke i sve čega se primi osposobi.
– Oženili smo se prije tri, ali zajedno smo već jedanaest godina. Od početka smo gledali kako ćemo se skućiti i napraviti nešto svoje. Prvo smo posadili malo paprike, pa smo širili. Tako je to išlo korak po korak pa smo prije pet godina otvorili OPG – objašnjavaju supružnici.
Njih dvoje godišnje proizvedu oko 40 tona povrća koje prodaju na otkupu u okolici. Više bi zaradili da prodaju na tržnici, ali uz dvoje male djece i Robertov stalni posao za to jednostavno nemaju vremena:
– Kad bismo išli sami prodavati, ne bismo stigli sve ostalo napraviti – dodaje Tihana.
Što se tiče otkupnih cijena, one su u početku sezone dobre, no onda počnu padati:
– Sve se poremeti kad krenu uvozi. Bez obzira na kvalitetu domaćih proizvoda, često je teško biti konkurentan – naglašava Robert.
Imao je prilike otići raditi u inozemstvo, no nije to htio:
– Tu su mi i obitelj i prijatelji – kaže.
Jer Robert smatra da se i u Hrvatskoj može uspjeti ako se radi. A on i Tihana rade mnogo. Njemu dan počne oko pet ujutro, ode na posao, a kad se vrati, čekaju ga rad na zemlji koji se u sezoni protegne do 22 sata. Kad u jesen poberu sve plodove svojega rada, slijedi razmontiravanje plastenika koje u proljeće opet valja postaviti. Na zemlji ostaje samo onaj u kojem uzgajaju presadnice, zbog čega ga griju na pelete.
– Mislimo da jako rijetko je netko počeo od nule, bez pomoći fondova, i podigao OPG u nekoliko godina na našu razinu, s gotovo nikakvim zaduženjima. Sigurno bi nam pomoglo da smo dobili sredstva na nekoj mjeri preko fondova jer kad kreneš od nule, svaki euro mnogo znači. Nije problem samo kupiti nešto, nego ako dođe loša godina, lako ostaneš bez svega. Ali, evo, uspijevamo i ne damo se. Kad nas u selu jako malo mladih želi se baviti poljoprivredom. Zato smatram da bi oni koji o ovome poslu razmišljaju trebali čuti i našu priču, da vide da se može. Samo treba biti uporan – poručuju Tihana i Robert Capan, poljoprivrednici iz Grabrovnice.
Treba li bolji primjer i promašenoj politici ministarstva , koje dijeli poticaje neradnicima, a šikanira i kažnjava vrijedne proizvođače.