HRVATI KOJI SU MIJENJALI SVIJET

Marko Marulić se nije predavao tjelesnim nasladama, radije je noću čitao uz svijeću

Marko Marulić se nije predavao tjelesnim nasladama, radije je noću čitao uz svijeću
13.05.2020.
u 09:00
Otac hrvatske književnosti.
Pogledaj originalni članak

U novije vrijeme topose Splita i metafizičke perspektive toga grada opisao je jedan od ponajboljih hrvatskih pjesnika Danijel Dragojević. On je konstatirao da se često zaboravlja da je Split kao grad od svog početka mislio zemljom, podzemljem. Dioklecijanovi podrumi, koji su ono najljepše što je ostalo od palače, piše Dragojević, tunelima su bili spojeni sa Solinom. „Tunel je građevni oblik koji najpotpunije predstavlja Split, koji kao da nikada ne izlazi na svjetlo dana i ne oformljuje se.“

Posve je točno da na prosceniju Splita i, kad ga napuče ezopovska lica ili povorke vladara i kraljeva, njegovi toposi čuvaju arhetipski potencijal mračnih antičkih podruma i zavjeru dviju šutljivih sfingi na Peristilu koje svaku suvremenost čitaju kao privremenost. Upravo će takav Split čuvati legendu vezanu za Marulićeve mladenačke dane.

Oštrouman i pronicljiv 

Prvu Marulićevu biografiju napisao je njegov dvadesetak godina mlađi prijatelj, hrvatski književnik Frano Božićević. Teško je reći koliko su u ono doba platonističke konvencije prilikom pisanja takvih tekstova utjecale na vjerodostojnost opisa, ali je prema tome biografu Marulić bio neobično oštrouman i pronicljiv, već kao dječak darovit te se u mladosti nikada nije predavao tjelesnim nasladama, nego je vrijeme provodio u učenju i noćnom radu uz svijeću.

Tako je pisao Božićević u 16. stoljeću, a talijanski putopisac Giuseppe Antonio Costantini dva stoljeća poslije, boraveći na Hvaru gdje je skupljao bizarne i zanimljive pučke anegdote, za vrijeme svojega izleta u Split čuo je usmenu pripovijest o ljubavnoj zgodi iz Marulove mladosti. On ju je zapisao 1732. naslovivši je Kazna razvratnosti. Inače Costantinijeva knjiga Kritička, zabavna, moralna, naučna i stručna pisma bila je svojevrsni bestseler te je doživjela samo za autorova života devet izdanja. Ovako fabulira Talijan:

Zgoda je zapravo sljedeća: knez ovoga grada, prije više od jednog stoljeća, imao je u kući ne znam da li kćer ili sestru. S njom su ljubakala dva mlada plemića, jedan iz obitelji Papalića, a drugi po imenu Marko Marul. Ljubavna veza razvila se toliko da je bilo dogovoreno nedopušteno posjećivanje dotične žene kroz neki prozor što je gledao prema uličici, koja je danju imala malo prometa, a noću nikakvoga. […] To je ljubakanje potrajalo nekoliko mjeseci, uvodeći prijatelje izmjenično u sobu. […] Konačno je jedne večeri bio red na Marulića da uđe ženi, ali ga je Papalić preklinjao i molio da pusti njega, a on će njemu zauzvrat dopustiti da se penje druge dvije ili tri noći, ako bude želio. Nagovoren, iako ne lako, udovoljio je Marul njegovoj želji. Nakon što je prošao veći dio noći i dan se počeo približavati, čekao je Marulić u strahu da nemarni prijatelj siđe pa da se, razdanjivanjem, ne otkrije teški prijestup. […] Dok je stajao neodlučan i zabrinut, začu kako s visine bučno pada dolje neka masa. U prvi je mah pomislio da je to njegov prijatelj, nesretnim slučajem ili zbog žurbe, pao s prozora; ali osvrnuvši se, spazi veliku vreću, a čas zatim pao je na nju, bačen s visine, koloturnik. Drhćući, uplašen tim što se zbilo, odveže vreću i spazi glavu prijateljevu odsječenu od tijela i čitavo ostalo njegovo tijelo isječeno na komade.

Malo je nedostajalo da se jadni Marulić na taj prizor nije onesvijestio, ali duh koji se u kritičkim situacijama pokreće i budi, nadvladao je teški strah, tako da je mogao odnijeti teret do susjednoga trga i pozvati jednog nosača, kojega je ugledao, i, pretvarajući se da je to nešto drugo, natovario mu je vreću na rame, skrivajući koloturnik. Nesretnog prijatelja pokopao je u vlastitoj kući. Poslije toga… pokajavši se zbog vlastitih grijeha, razmišljajući o Božjoj naklonosti koja ga je htjela sačuvati od nesreće, koja je prema ljudskim propisima trebala biti njegova, povukao se na otok Šoltu, deset milja udaljen odavde, i u samotničkom životu, u pustinjaštvu, činio je pokoru za svoje prijestupe. Napisao je mnoga moralna i sveta djela, od kojih su neka sačuvana, a Dalmatinci ga zovu drugim svjetlom Dalmacije, nakon sv. Jerolima; i umro je štovan kao svetac...

Postavlja se pitanje koliko je ova pripovijest, koju su prepričavali Splićani 18. stoljeća, a talijanski putopisac zabilježio, imala uporišta u stvarnosti jer je upravo ovakav naratološki model biografiranja mogao biti preuzet iz ondašnjih svetačkih legendi koje su zaživjele u hrvatskoj književnosti te su opisivale obraćenike koji su se nakon grešnoga života posvetili isposništvu i vjeri. Otvoreno je i pitanje je li odrubljena Papalićeva glava u vreći tek motiv dekapitacije iz Marulićeve Judite (a koji se toliko puta ponovio u europskoj ikonografiji od Michelangelove freske u Sikstini, preko Caravaggiova, pa sve do Goyina prikaza), koji je razbuktao pučku fantaziju da izmašta legendu o Marulićevoj mladenačkoj pustolovini ili je ova zgoda doista potaknula Marulića da ispjeva ep o Juditi.

Zanimljiva je pak i činjenica da se vrlo brzo, samo osam godina nakon što je tiskana Judita, dogodilo herojstvo jedne historijske Judite iz Poljica. Riječ je o Mili Gojsalić, poljičkoj djevojci iz sela Kostanja, o čijoj nam je porodici poznata genealogija, ali nije sačuvana ni jedna arhivska potvrda o njezinu junačkom podvigu koji se navodno zbio 1530. godine. U brojnim se naraštajima pripovijedala pučka legenda o hrabroj djevojci koja je nakon ljubavne noći, koju je silom provela u čadoru osmanskoga vojskovođe, pred zoru digla u zrak barutanu i čador svoga neželjenoga ljubavnika Ahmed-paše. On je poput Holoferna usnuo nakon probdjevene ljubavne noći, a djevojka se pred zoru iskrala iz ljubavne ložnice te, namjesto da mu odrubi glavu, istrgnula je neku baklju pored ulaznih vrata i njome u zrak dignula usnuloga ljubavnika i njegov čador, a zatim zbog oskvrnute tjelesne čistoće oduzela i samoj sebi život. Ona je postupila na način koji su zagovarali srednjovjekovni crkveni oci, koji su u brojnim hagiografijama, beatificirajući tjelesnu čistoću, propovijedali o herojskom djevičanstvu.

Stihovi demantirali priče

U mnoštvu mizoginijskih srednjovjekovnih ali i dijelom ranonovovjekovnih tekstova isticalo se da su jedine žene koje zavređuju poštovanje djevice i udovice koje se nikada više neće udati. Bile su to žene poput Judite ili djevojke poput Poljičanke Mile Gojsalić. Zanimljivo je da se čak u najzloglasnijoj inkvizicijskoj knjizi Malj koji ubija vještice (Malleus Maleficarum) Heinricha Kramera i Jacoba Sprengera iz 1487. među rijetkim uzoritim ženama ističe udovica Judita. Nakon herojskoga čina Mile Gojsalić, Poljičani su iskoristili pomutnju među Osmanlijama te su porazili i protjerali protiv ničku vojsku. Inače podrijetlo porodice Mile Gojsalić seže od vremena Stjepana Držislava koji je knezu Gojslavu bio otac te Krešimira IV. koji mu je bio nećak. U selu Kostanje očuvana je kuća u kojoj je možda bila rođena Mila Gojsalić. Tu je pučku heroinu opjevao August Šenoa, njezinu skulpturu isklesao je Ivan Meštrović, a operu o njoj skladao je Jakov Gotovac.

S druge strane, koliko je legenda o Marulićevoj mladenačkoj pustolovini moguća, teško je reći. Sam je Marulić pisao latinske stihove o djevojci u koju je bio zaljubljen i pijanom prijatelju Peši koji je ovu grlio i činio joj ono što bi joj on bio rado činio da se našao na njegovu mjestu. Pored ovih razuzdanih stihova, pisao je Marulić i hrvatske poslanice poput onih nadstojnici benediktinskoga samostana Katarini Obirtić, u kojima se u odnjegovanim čakavskim stihovima, opisujući tegobe starosti i smrt koja mu kuca na vrata, spominje svojih davnih, kako sam kaže, noćnih ribarenja, čime aludira na neke svoje mladenačke pustolovine. Ne jednom Marulić je u svojim stihovima demantirao neke tvrdnje iz one hagiografske pripovijesti, osobito one koje kazuju o njegovu pustinjaštvu na Šolti. Svoj je otočki boravak pjesnik epikurejski opjevao u latinskoj elegiji Franu Božićeviću odgovor Marka Marulića u Nečujmu boravećega pozivajući šestoricu svojih prijatelja u posjet. Tamo on svojim prijateljima obećava arkadijski otium:

…Vesele došljake ću primit i zagrlit sve ću ih redom, / Cilovim’ cilove dat, obrazim’ obraza dva. / Zatim poligati svi ćemo masline sočne u hladu, / tihota zatona slišajuć, umilan šum. / Ugodno mi ćemo pričati tada o stvarima raznim, / Dokle nam ditića mar ne spremi čagod za jist.[…] // Domaći bit će tu plod, karfiol, kupus i grah / Mora iz obližnjeg ribe, ča netom ih udica zadi: / Sardele, modraš i pas, lignje i salpa i vuk. / Tudi će biti i pehari, pripuni čarljena vina, / komu se doliva svih hlađane vodice mlaz… 

Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.