Kolumna

Mandžukić ili – veliki klubovi samo u moćnim zemljama

Foto: EXPA/PIXSELL
Mandžukić ili – veliki klubovi samo u moćnim zemljama
22.01.2021.
u 08:53
I navijaštvo se s nogometašima preselilo iz Hrvatske, više jedva da ima navijača kojima je žao što neki naš igrač ode u inozemstvo, kriterij više nije patriotizam, nego veličina kluba u kojem se afirmira neki Hrvat
Pogledaj originalni članak

Mario Mandžukić, veliki nogometaš, ali ne i manji hrvatski patriot, poslije potpisa ugovora sa svojim novim klubom na Instagramu je pozvao navijače Milana, “kojih ima puno i u Hrvatskoj”, da zajedno ostvare svoje snove.

Spomenuvši Milanove navijače u Hrvatskoj, Mandžukić zacijelo opravdava svoj dolazak u slavni klub, koji je dijelom i klub ljubitelja nogometa u Lijepoj Našoj. To jest, ja sam opet u svojoj domovini, sa svojim ljudima. Pa ipak, njihalo njegove nove i možda posljednje klupske pustolovine kreće se između nacionalnog trijumfa i nacionalnog siromaštva. Kao što znamo, brazilska je vlada svojedobno Peléa proglasila “nacionalnim blagom” kako ne bi mogao napustiti zemlju, ali on to ionako nije htio. Koliko znam, to je jedinstven primjer očuvanja neprocjenjivog bogatstva jedne zajednice. Danas bi takva odluka neke vlade bila nemoguća, možda i komična. Iz države u državu, iz kluba u klubu, igrači sele kao da nemaju ni zavičaja ni nacionalnosti: u globalnom nogometnom selu države, gradovi i klubovi samo su zaselci koji nemaju ni vlada ni granica i nikoga ne sputavaju svojim zakonima. Još se drži samo pravilo da se igra za nacionalnu reprezentaciju, dok to nogometaši žele, dok se ne “oproste” od nacionalne selekcije makar još godinama igrali u klubovima (mrlja i u Mandžukićevoj karijeri?). To je jedini ostatak nogometnog domoljublja. Ono i dolazi do izražaja samo na velikim kontinentalnim i svjetskim natjecanjima.

U preostalom vremenu, na primjer, razlike između nogometnih klupskih vrijednosti gotovo kopiraju razlike između nacionalnih gospodarstava i životnih standarda, ili točnije, razlike između moćnih i slabih. I dok je Hrvatska u reprezentativnom nogometu uvijek među boljima i najboljima, u klupskom je kao i u gospodarstvu – pri dnu ili na samom dnu Europe. To stanje je nepromjenjivo, nije privremeno nego trajno, kao što je trajna naša ekonomska zaostalost i nekonkurentnost hrvatskog gospodarstva. Hrvatske igrače slavimo i puni su ih mediji kad iz jedne tako klupski slabe zemlje kao što je naša odu u klupski moćnu, što redovito znači moćnu i ekonomski i politički i po svekolikom nacionalnom bogatstvu. Modrić, Mandžukić, Subašić, Olić, Rebić... dosegli su europske klupske vrhove koje hrvatski klubovi ne mogu ni sanjati. I navijaštvo se s njima preselilo iz Hrvatske, više jedva da ima navijača kojima je žao što neki naš igrač ode u inozemstvo, kriterij više nije patriotizam nego veličina kluba u kojem se afirmira neki Hrvat.

Vrlo mnogo ljubitelja nogometa pomnije prati natjecanja u najboljim europskim ligama nego u HNL-u, više navija za Real i Milan nego za najjače hrvatske klubove, bolje pamti sastave Reala, Barcelone, Juventusa i drugih velikih klubova u Europi nego hrvatskih. To više što se u hrvatskim klubovima bolji igrači zadržavaju vrlo malo. Nemoguće je u Hrvatskoj naći nekoga tko će tolike godine kao Messi igrati u jednom klubu ili kao Ronaldo po više godina u nekoliko klubova. U Hrvatskoj sirotinja privlači sirotinju iz europskih, afričkih i drugih svjetskih zabiti, bogataši privlače bogate talentom ili ih nastoje što duže zadržati.

Najbolji hrvatski klubovi iz doba komunizma pa i prvog desetljeća neovisne Hrvatske daleka su prošlost, ali ako nema kontinuiteta velikih klubova, postoji kontinuitet velikih igrača. Mandžukić je jedan od njih, a sada ulazi u povijest i po tome što mediji nikoga tako dugo na tako puno mjesta nisu selili kao njega. Jedan je kolega čak priznao kako su neke od tih selidba izmišljane kako bi bilo dramatičnije. U nedostatku dobrog klupskog nogometa fetišizirani su “poznati”, ali i ne osobito vrijedni europski klubovi, pa je tako “interes” za Mandžukića od proljeća prošle do ove godine pokazalo dvadesetak “velikana”. Preko njegovih leđa uvježbavalo se udvaranje europskim i veličinama i malenkostima u kojem vlastite veličine nismo imali, a u vlastitoj malenkosti nismo znali biti svoji. U zemlji nižerazrednoj po klupskom nogometu, po klupskom rivalitetu na kontinentu, u zemlji s ekonomijom i životnim standardom sa samog dna Europe mjesecima se poigravalo s ikonom, no ona je ostala dosljedna sebi. Bayern, Atlético Madrid, Juventus i Milan – malo koji europski nogometaš ima takvu bilancu.

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 1

Avatar Ričard
Ričard
12:36 22.01.2021.

na podrucje Hrvatske ima puno (pristasa) Milana, najpoznatiji su oni Zagrebu ( Bandi, Kujundzic...)