Ljude ne može zadržati hrpa javnoupravnih zgradurina obnovom kojih se diče vlasti

Vraćanje čega porušenog u prijašnje stanje, oživljavanje onoga što je bilo zapušteno, zaboravljeno. Pojam "obnova" ovako je definirao Vladimir Anić u Rječniku hrvatskog jezika, a sve nas danas će neizbježno primarno asocirati na obvezu koju je posebnim zakonom sama sebi zadala država – popravljanje i ponovnu gradnju kuća, spomeničke baštine i prometnica načetih ili potpuno porušenih u seriji potresa koji su tijekom nesretne 2020. godinu pogodili Zagreb i Petrinju. I ta obnova, suglasni su svi, ne ide onako kako smo planirali.

Dapače, s vrha izvršne vlasti, koja je osmislila proces i upravlja njime, ovih dana slušamo kako je obnova "nestvarno spora" i, gotovo u istom dahu, kako je ona "prioritet broj jedan" ove vlade. Više smo puta napisali, no ni ovdje nije zgorega ponoviti neke od najočitijih razloga spore realizacije zacrtanog cilja. Prije svega, ove su katastrofe do kosti ogolile svu bijedu sustava javne uprave krojenog po ukusu političke klase, uz geslo "Naši naprijed, ostali, stoj!". Nimalo slučajno, u javnu su upravu, od centralne države do najmanjeg mjesnog odbora, ugurani podobnici i ljudi sa stranačkim iskaznicama. Uglavnom HDZ-ovim jer ta je partija na svim razinama najčešće na vlasti, no na taj princip nisu imune ni ostale stranke kojima je u nekom trenutku bilo povjereno upravljanje državom, ponekom županijom, gradom ili općinom.