Složeno tkivo obiteljskih odnosa iz jedne hrvatske, uglavnom kontinentalne obitelji, ali i složene strukture ljudskih kvarnih karaktera glavne su teme petog romana plodne hrvatske književnice Marine Šur Puhlovski nazvanog “Igrač” (naklada VBZ, urednik Drago Glamuzina).
Doduše, podjednako dobar, ako ne i točniji naslov mogao bi biti “Igračica” jer je stožerni lik romana ipak jedna žena, zborska i neostvarena operna pjevačica, i u iskusnim godinama života dobrodržeća zagrebačko-koprivnička dama, osoba čelične kontrole i povodljiva karaktera, Bernarda, koja, naravno, ima plemenitaško porijeklo. E, u toj živopisnoj Bernardi koja je gotovo cijeli život živjela u raskoraku između stvarnosti i maštanja, između željenog i mogućeg, autorica je zapravo otjelotvorila posljednjih stotinjak godina hrvatske povijesti i povijesnih radikalnih mijena nakon kojih se zapravo ništa nije promijenilo: materijalistički pristup životu ostao je podjednako skučen i bezidejan kako na početku 20. tako i na početku 21. stoljeća.
Gomilanje četvornih metara stambenog prostora, guranje u istim stanovima s podstanarima, nerealizirane (i realizirane) seksualne čežnje, upravo glembajevski brutalne i okrutne krađe i prijevare, sav taj čemer malograđanske provincijske štukature obilježili su vremenski dug Bernardin život koji skončava relativno mirno i spokojno u dobro uređenom zagrebačkom staračkom domu. Bernarda, naravno, nije povijesni lik. Neće dobiti spomenik ni ulicu u Zagrebu. I neće ući u povijesne knjige. Bernarda uopće nije ideološki zadrta ni opterećena, i to u stoljeću koje je bilo itekako opsjednuto navodnim ideologijama. Ali je i slučajna žrtva brojnih familijarnih trauma i tragedija koje ponekad čak i graniče s nadrealnim. Iako ima dva sina (doduše, s dva muškarca), oni neće biti previše ražalošćeni njenom smrću. Veliko je pitanje s kakvim će se odgovorima ta u grubim crtama obična žena neobičnog, gotovo pustolovnog života naći pred neumitnim (a možda i nametnutim) pitanjima vječnosti. Ali njena agramerska snalažljivost i upravo animalna sposobnost preživljavanja sigurno će joj pomoći i u svim drugim postojećim svjetovima i pred svim drugim sudovima, bili oni ljudski ili Božji, svejedno.
O Bernardi nam u cijelom romanu postojano i zanimljivo priča pripovjedačica, njena snaha o kojoj i ne znamo previše i koju je autorica pretvorila u lucidnog, ali ipak bezimenog svjedoka jedne punokrvne životne priče koja bi sasvim lako mogla biti i kriminalistička. Jer ima tu i nekih žrtava i likova kojima se gubi trag u bespućima prekooceanske zbiljnosti. Pripovjedačica svoju muku muči s Bernardinim prvim sinom Maksom, koji u djetinjstvu i ne zna tko mu je pravi otac, a majka ga sadistički prepušta na milost i nemilost prevrtljivom očuhu Ladislavu koji ima onaj ležerno površni izgled (i pomalo supijani, mutni pogled) Clarka Gablea. I njegovim odgojnim batinama, naravno.
Maks je dijete koje je odrastalo u potpunom nasilju pa je svoje brojne frustracije odlučio liječiti književnošću, nakanivši napisati roman. I u toj su ga misiji od očito velike važnost za čovječanstvo spriječili poroci, prije svega pijančevanje i kockanje, pa i drogiranje. Ali i takav Maks, inače televizijski režiser unosnog sapuničastog programa, pomalo je i otrov za žene, pogotovo ljubavnice koje nekako vole muške gubitnike porazbacane po svim gradovima svijeta, muškarce koji traže zaštitu i zaklon nudeći smisao, a zapravo prodajući maglu.
Ipak, bilo bi prejednostavno reći da je Marina Šur Puhlovski romanom “Igrač” htjela samo ispričati zakučastu priču o ljudskim odnosima u zagušljivom hrvatskom miljeu. Ona se i u najnovijoj prozi itekako bavila i stilom ispisujući duge i istrzane rečenice iskušavajući tako pažnju i strpljenje nepažljivog i lijenog čitatelja. Svaka takva rečenica doima se poput proznog rafala koji pogađa u sridu ove literarizirane biografije jednog vremena koje nikako ne prolazi, već se iznova rađa, ponekad iz pjene, ponekad iz kaljuže.