Lokalni izbori završili su prije nekoliko tjedana. Većina je analitičara neposredno nakon drugog kruga požurila zaključiti da u Hrvatskoj pušu novi politički vjetrovi, da su na scenu stupile nove političke snage, da su građani na ovim izborima izabrali promjene, da su na izborima pobijedili drukčiji, itd. Međutim, u kojoj mjeri su takve ocjene o velikim promjenama opravdane? Postoji li neki zajednički nazivnik kojim bi se, iz politološke i komunikološke perspektive, moglo objasniti te promjene? I u kojoj mjeri su tim promjenama pridonijeli neki izvanjski faktori, poput medija? Ovdje ćemo pokušati izložiti svoju interpretaciju onoga što se dogodilo na lokalnim izborima, odnosno, odrediti stvarne razmjere promjena i ponuditi okvir za njihovo razumijevanje.
Za početak, na rezultate izbora možemo primijeniti relativno jednostavan model njemačko-američkog ekonomista Alberta Hirschmana. On u svojoj studiji “Exit, Voice, and Loyalty” iz 1970. godine koristi pojmove “izlazak”, “glas” i “lojalnost” da bi opisao kako se članovi poduzeća, organizacija i država ponašaju u problematičnim ili kriznim situacijama. “Izlazak” označava povlačenje iz skupine koja se suočila s problemima, “glas” opisuje stanje u kojem članovi nude rješenja za prevladavanje krize, dok “lojalnost” označava izražavanje potpore i privrženosti vodstvu skupine. Ta tri tipa reagiranja mogu se primijeniti i na biračko ponašanje. Opcija “izlaska” podrazumijeva političku apstinenciju, glasovanje za nove stranke i opcije može se razumjeti kao “glas”, dok glasanje za mainstream, etablirane stranke, znači “lojalnost”. Primjena Hirschmanova modela na rezultate lokalnih izbora sugerira da se u Hrvatskoj zapravo nije dogodila neka velika promjena. Najveći broj hrvatskih građana odlučio se za opciju “izlaska”, to jest za političku apstinenciju. Oslonimo li se na službene popise birača, to bi značilo da dva milijuna građana nije iskoristilo pravo glasa na nedavnim izborima. Jedan dio tih građana vjerojatno je izabrao fizički “izlazak” i napustio Hrvatsku, potraživši svoju sreću u nekim drugim državama. No veći dio tih građana očito se odlučio za mentalni “izlazak” iz hrvatske politike, vjerojatno uvjeren da se vlastitim političkim angažmanom ništa bitno ne može promijeniti. Takva situacija, u kojoj se najveći dio hrvatskih građana odlučuje za političku apstinenciju i apatiju, ne predstavlja novost i traje već dugo. Štoviše, ta kategorija građana prošle je godine na parlamentarnim izborima prvi put “osvojila” apsolutnu većinu, odnosno prešla 50 posto. Takvim rezultatom Hrvatska se, nažalost, svrstala na drugo mjesto u Europskoj uniji, iza Rumunjske, po najnižem odazivu građana na parlamentarne izbore. Druga po veličini skupina na lokalnim izborima u koju možemo svrstati građane je “lojalnost”, pod čim podrazumijevamo glasanje za HDZ i SDP, ali i za druge etablirane stranke kao što su IDS, HNS, HSS, HSLS, HSP, PGS itd. Rezultati izbora za županijske i Zagrebačku skupštinu pokazuju da se za ovu opciju odlučilo blizu milijun građana koji su pristupili izborima. Najmanju grupu, kojoj ćemo se vratiti kasnije, čine, dakle, građani koju su izabrali “glas”, pod čim podrazumijevamo glasanje za nove političke pokrete, platforme i stranke, kao što su Možemo!, Domovinski pokret, Centar, FOKUS, ali i za nezavisne kandidate.
Opća slika koju nam nudi Hirschmanov model sugerira da se u Hrvatskoj, zapravo, nisu dogodile neke velike političke promjene. To potvrđuje i broj pozicija župana i gradonačelnika koje su osvojili HDZ i SDP, a koji se, posebice u slučaju HDZ-a, nije bitno mijenjao od 2009. do 2021. godine. Tako je HDZ 2009. osvojio 10 mjesta župana, isto toliko 2013., 12 mjesta 2017. te 13 mjesta 2021. godine. Slično tome, najveća hrvatska stranka na izborima 2009. osvojila je 59 gradonačelničkih mjesta, četiri godine kasnije taj broj je bio 56, 2017. osvojili su 62 mjesta, a 2021. pripalo im je 55 gradonačelničkih pozicija. Rezultati ovih lokalnih izbora uglavnom nastavljaju trend iz ranijih ciklusa pa bi se moglo reći da smo dobili još jednu potvrdu da je hrvatski stranački sustav stabilan, ako je odaziv građana nizak. Usto, rezultati lokalnih sugeriraju da se odnos između desnice i ljevice u Hrvatskoj teško može promijeniti dok je odaziv građana na izbore manji od 50 posto. Naime, rezultati lokalnih izbora potvrdili su one s parlamentarnih, gdje se pokazalo da su glavne stranke od centra prema desno, HDZ, Domovinski pokret i Most, u znatnoj prednosti nad strankama od centra prema ljevici, to jest SDP-om i Možemo!. Iz toga se da zaključiti kako je nužan preduvjet eventualnog budućeg političkog uspjeha ljevice u Hrvatskoj znatno povećanje odaziva građana na izbore.
Prije nego što zaključimo jesu li teze o velikim promjenama opravdane ili ne, pogledajmo još i broj izabranih gradonačelnika i župana koji su potvrdili, odnosno izgubili svoje pozicije. To je podatak koji možda najizravnije pokazuje koliko su građani skloni birati nova politička lica, naročito u situacijama u kojima se novi igrači natječu s aktualnim, vrlo često dugogodišnjim obnašateljima dužnosti. Ako gledamo razdoblje od 2013., kada su gradonačelnici i župani koji su 2009. prvi put birani izravno došli u poziciju da se natječu za drugi mandat, najveća se promjena zaista dogodila 2021. godine, ali ona nije bila velikih razmjera. Naime, od 15 aktualnih župana koji su 2013. branili svoju poziciju, njih 14 izborilo se za novi mandat. Slična situacija dogodila se na izborima 2017. godine, kada je od 16 aktualnih župana koji su branili svoje pozicije na izborima njih 14 osvojilo novi mandat. Na nedavno održanim izborima 16 aktualnih župana branilo je svoje pozicije, ali ovaj puta ih je čak pet doživjelo izborni poraz. Analiza izbora za gradonačelnike također sugerira da hrvatski građani na lokalnoj razini ne vole česte personalne političke promjene, što se posebno vidjelo na ovim posljednjim izborima. Na izborima 2013. godine od 127 gradonačelnika sto ih je branilo svoju poziciju, pri čemu ih je 78 bilo uspješno, a 22 su doživjela poraz. Četiri godine kasnije, nešto manji broj, 86 od 127 gradonačelnika branilo je svoje pozicije, pri čemu ih je uspješno bilo 66, a neuspješno 20. Na posljednjim izborima od 127 gradonačelnika čak ih je 106 branilo svoju poziciju. Njih čak 90, odnosno najviše do sada, obranilo je svoje pozicije, dok ih je 16 izgubilo mandate. To znači da ni ova personalna razina ne navodi na zaključak da su se građani zaželjeli političkih promjena i novih lica. Zapravo, jedan dio novih gradonačelnika čije se pobjede navode kao glavni dokaz da u Hrvatskoj “pušu novi politički vjetrovi” nije se na izborima suočio s aktualnim obnašateljima dužnosti, nego su pobijedili u utrci za “ispražnjeni tron”. Primjerice, ako pogledamo 10 najvećih hrvatskih gradova, onda se ni u jednom od njih nije dogodio poraz aktualnog obnašatelja dužnosti. U četiri slučaja (Zadar, Slavonski Brod, Karlovac i Šibenik) aktualni gradonačelnici obranili su svoju poziciju, a u šest slučajeva te su pozicije bile ispražnjene zbog različitih razloga – smrt (Bandić), odlazak u političku mirovinu (Opara, Krstulović, Obersnel i Vrkić), optužbe za političku korupciju (Barišić) i natjecanje za drugu političku funkciju (Miletić). Sve to sugerira nam da se dio promjena na nedavnim lokalnim izborima treba pripisati smjeni generacija, a ne isključivo velikoj želji građana za promjenama. Ipak, unatoč izostanku “tektonskih promjena” o kojima smo mogli slušati i čitati proteklih tjedana, činjenica je da “nezavisne” liste i kandidati kontinuirano jačaju i da su i na ovim izborima polučili velik uspjeh.
Na izborima 2009. godine tek je šest nezavisnih kandidata uspjelo osvojiti pozicije gradonačelnika, četiri godine kasnije bilo ih je 13, godine 2017. bila su 22, a na posljednjim izborima tu je poziciju izborilo čak 30 nezavisnih kandidata, što je otprilike četvrtina od ukupnog broja gradonačelnika u Hrvatskoj. Jasan je, dakle, trend jačanja političke snage nezavisnih kandidata, što je, uz pobjede Tomaševića u Zagrebu i Puljka u Splitu, vjerojatno i stvorilo dojam o “eksploziji nezavisnih” i velikom uspjehu novih političkih opcija. Pitanje koje se logično nameće jest može li se uspjeh tih novih igrača obuhvatiti nekim zajedničkim nazivnikom ili su oni ipak toliko različiti da je svaki pokušaj generalizacije pretenciozan. Jedan od pojmova koji može biti barem donekle koristan u razumijevanju onoga što se dogodilo na nedavnim izborima je – populizam. Naime, smatramo da se ti rezultati mogu interpretirati kao jačanje jednog novog, “populističkog rascjepa” u hrvatskoj politici, u kojem su na jednoj strani populističke opcije, a na drugoj mainstream, etablirane političke stranke. Pritom je važno naglasiti da pojam populizam razumijevamo u njegovu politološkom, normativno neutralnom značenju, a ne u političkom i medijskom značenju u kojemu se na populizam gleda kao na isključivo negativnu pojavu te ga se koristi kao izraz kojim se želi diskreditirati političke suparnike.
Za nas populizam predstavlja političku metaideologiju koja se temelji na razumijevanju politike kao sukoba dobrog i poštenog naroda i loše i korumpirane etablirane političke elite. Zajednička obilježja svih populističkih opcija su učestalo pozitivno referiranje na narod i općeniti politički antielitizam. Istovremeno, te se opcije bitno razlikuju po svom razumijevanju naroda i odnosu prema određenim društvenim grupama (npr. manjinama i sl.). Populizam se u hrvatskoj politici, naravno, nije prvi put pojavio tek na ovim lokalnim izborima. Ranija sociološka i politološka istraživanja u kategoriju populista svrstala su, primjerice, Željka Keruma, Most, Živi zid, Mislava Kolakušića, Miroslava Škoru itd. Međutim, posljednji lokalni izbori pokazali su da sve veći broj hrvatskih građana politiku razumije kao sukob dobrog naroda i lošeg političkog establišmenta. Takvom su razumijevanju politike, osim samih političara, bitno pridonijeli i hrvatski mediji koji sustavno promoviraju populistički diskurs, i to na dvije razine koje se u literaturi definiraju kao „populizam medija“ i „populizam putem medija“. Prva razina odnosi se na latentno negativno, cinično i tabloidno izvještavanje o politici, a druga na izravnu podršku koju mediji daju populističkim opcijama. Ta podrška također ima cijeli niz lica i naličja, od tabloida koji s desnim populistima dijele retoriku neprijateljstva prema migrantima i EU, što gledamo, primjerice, u Velikoj Britaniji, do načelnih simpatija prema novim, uglavnom lijevo-liberalnim ili centrističkim opcijama, čemu svjedočimo u Hrvatskoj.
Uloga medija u stvaranju populističkog rascjepa u Hrvatskoj se može donekle objasniti i konceptima „medijskog intervencionizma“ i „interpretativnog novinarstva“. Ti pojmovi sugeriraju da paradigma informativnog novinarstva ide prema svome kraju i da se mediji danas ne ponašaju kao prenositelji, nego kao kreatori zbivanja i vijesti te da nam oni više ne nude informaciju, nego svoju interpretaciju stvari. Dakle, ono što je nekad bilo rezervirano samo za kolumne i komentare, danas prožima sve novinarske forme. Osim toga, mediji preuzimaju na sebe ulogu ombudsmana i aktivno se uključuju, odnosno “interveniraju” u događaje i odnose. Poznata studija Jaya Blumlera i Michaela Gurevitcha iz 1995. o krizi javnog komuniciranja ističe da će novinari stremiti intervencionizmu primarno u društvima u kojima je javno mnijenje cinično, a povjerenje u političke institucije nisko. Tada se stvara klima u kojoj „neprijateljsko novinarstvo“ postaje društveno prihvatljivo. Ta je teza izuzetno zanimljiva iz naše perspektive budući da je Hrvatska kontinuirano na samom dnu europske ljestvice povjerenja u političke institucije.
Kako bismo, dakle, mogli klasificirati različite populističke opcije koje su se natjecale na lokalnim izborima 2021.? Platformu Možemo! na čelu s Tomislavom Tomaševićem, koja je ostvarila daleko najveći uspjeh, može se označiti kao lijevo-populističku opciju. Lijevi populizam najsustavnije je opisala poznata politička teoretičarka Chantal Mouffe u svojoj odličnoj knjizi “For a Left Populism” iz 2018. godine. Za razliku od velikog broja analitičara koji u jačanju populizma vide ozbiljnu prijetnju opstanku suvremenih liberalnih demokracija, Mouffe smatra da lijevi populizam predstavlja političku snagu koja može obnoviti i produbiti demokratsku ideju. Mouffe lijevi populizam suprotstavlja klasičnoj socijaldemokratskoj ljevici, za koju kaže da je prožeta neproduktivnim reformizmom, a jedini cilj joj je osvajanje i očuvanje vlasti. Za razliku od njih, lijevi populisti traže radikalnu demokratizaciju socijalnog poretka i transformaciju socioekonomskih odnosa moći. Mouffe navodi da desni i lijevi populizam dijele ideju mobiliziranja građana protiv korumpiranog političkog establišmenta, no razlikuju se po tome kako konstruiraju “narod”. Desni populizam iz pojma “naroda” tako isključuje znatne dijelove stanovništva, prije svega različite manjinske grupe, dok su, za razliku od njih, lijevi populisti inkluzivni i pokušavaju obuhvatiti zahtjeve različitih dijelova stanovništva (radnika, imigranata, ekoloških grupa itd.).
Desni populizam, prema kojemu je Mouffe vrlo kritična, dominantan je oblik populizma u Europi u proteklih 20 godina, a kao paradigmatski primjeri političara tog profila navode se Marine Le Pen u Francuskoj, Matteo Salvini u Italiji i Jaroslaw Kaczynski u Poljskoj. Mogu li se na nedavnim lokalnim izborima prepoznati uspješne političke opcije koje bismo mogli svrstati u tu kategoriju? Najbliže tom profilu bili bi Miroslav Škoro i njegov Domovinski pokret. Iako nisu bili jako uspješni u osvajanju mjesta župana i gradonačelnika, Škoro se uspio probiti u drugi krug zagrebačkih izbora, a Domovinski pokret ukupno je osvojio oko 150.000 glasova, što nije zanemariv broj. Škorin slučaj zanimljiv je i zbog njegove odluke da se osobno politički profilira kao suverenistički i desno-populistički političar, iako je na raspolaganju imao i drugu, vrlo atraktivnu opciju. Naime, u proteklih nekoliko godina u različitim dijelovima svijeta sve više raste jedna posebna vrsta populizma, koju smo nazvali celebrity populizmom. Paradigmatski primjer takvog populista ukrajinski je predsjednik Vladimir Zelenski, poznati glumac i zabavljač koji se, među ostalim, proslavio Netflixovom serijom “Sluga naroda”, u kojoj glumi naivnog, dobrodušnog učitelja koji se kandidira za predsjednika. Zelenski je iskoristio svoj status zvijezde i popularnost serije, nazvao stranku Sluga naroda i pobijedio na predsjedničkim izborima 2019. s više od 70 posto glasova. Takvih primjera celebrity populista, koji kombiniraju populistički narativ s popularnošću koju su stekli u nekoj drugoj sferi, najčešće sferi zabave i sporta, sve je više. U celebrity kulturi koja dominira suvremenim društvom potencijal te nove vrste političara izuzetno je velik. Zato ostaje nejasno zašto su Škoro i njegovi suradnici odlučili populizam povezati s nacionalističkom i suverenističkom retorikom, a ne sa Škorinim statusom popularnog pjevača i zabavljača. Time si je, čini se, bitno ograničio krug potencijalnih birača.
Populizam se na nedavnim lokalnim izborima pojavio i u još jednom obliku, kao centristički populizam. Riječ je o tipu populizma u kojem, uz učestalo referiranje na “narod” i “građane”, prevladava optuživanje političkih elita za korupciju i srozavanje životnih uvjeta građana. Centristički populisti svjesno izbjegavaju ideološko pozicioniranje na ljevicu ili desnicu te se nastoje politički profilirati kao glavni borci protiv establišmenta i reformatori koji će svoju zajednicu izvući iz krize ili stagnacije. Primjeri tog tipa populizma na ovim su lokalnim izborima novi šibensko-kninski župan Marko Jelić, novi pulski gradonačelnik Filip Zoričić, novi gradonačelnik Vodnjana Edi Pastrovicchio i Viktor Šimunić, novi gradonačelnik Oroslavja. Posebno je zanimljiv slučaj onaj Filipa Zoričića, koji je pobjedom na izborima u Puli prekinuo dugogodišnju vladavinu IDS-a. Činjenica da je u liberalnoj Puli, sklonoj regionalnoj autonomiji, pobijedio praktični vjernik i nacionalno integralno orijentirani Zoričić dokaz je da je za većinu građana Pule, bar što se tiče ovih izbora, populistički rascjep bio važniji od onog sociokulturnog. Hrvatska se politika u protekla tri desetljeća dominantno strukturirala upravo oko sociokulturnog rascjepa koji podrazumijeva svrstavanje na temelju svjetonazorskih pitanja, uz istovremeno marginalnu ulogu socioekonomskog rascjepa. Slučaj Pule na lokalnim izborima 2021. godine demonstrira da bi se stvari mogle mijenjati. Vladavinu IDS-a nije prekinula nijedna od etabliranih hrvatskih političkih stranaka, već populistički političar koji se zaklinjao u građane i kritizirao političku oligarhiju.
No najinteresantniji izdanak ove skupine centrističkih populista ipak je Zadranin Enio Meštrović aka Ričard. Meštrović spada u klub političkih performera koje se općenito može “stupnjevati”, odnosno svrstati u nekoliko kategorija, ovisno o alatima koje koriste i o razini do koje idu u kritici i ismijavanju političkih odnosa i procesa. U jednu skupinu spadaju već spomenuti celebrity populisti, koji imaju pedigre u političkoj satiri. Dobri primjeri su komičar Beppe Grillo, osnivač populističkog pokreta Pet zvjezdica koji već godinama drma talijanskom politikom, ili bivši gradonačelnik Reykjavika Jon Gnarr, osebujni komičar koji se iz zafrkancije kandidirao na islandskim lokalnim izborima 2010. i pomeo konkurenciju. U taj klub spada i Marjan Šarec, slovenski satiričar i komičar koji je 2010. najprije postao gradonačelnik Kamnika, a 2018. i slovenski premijer. Svi su oni kombinirali populistički narativ, humor i satiru s ozbiljnim političkim porukama. Korak dalje otišli su performeri koje je novinar Jurica Pavičić nazvao političkim “trolerima”. U tu bi skupinu u Hrvatskoj, uz Meštrovića, spadao i Dario Juričan, a u Srbiji, primjerice, Luka Maksimović aka „Ljubiša Preletačević – Beli“. Juričan je reputaciju političkog aktivista stekao svojim dokumentarcima o Ivici Todoriću i Milanu Bandiću te serijom performansa kojima je provocirao i kritizirao pokojnog gradonačelnika Zagreba, zbog čega je čak promijenio ime u Milan Bandić. Ričard i Beli još su duhovitiji i zanimljiviji slučajevi. Njih dvojica potpuno su banalizirala i iskarikirala izborni proces tako što su utjelovili groteskne avatare koji su oduševljavali javnost i medije te im u konačnici priskrbili glasove građana razočaranih u mainstream politiku. Enio Meštrović poznati je zadarski performer koji izbore već godinama koristi kao pozornicu za lucidno provociranje gradske vlasti, što mu je do ovih lokalnih izbora osiguralo jedino status umjetnika ridikula. Međutim, njegov duhoviti alter ego Ričard, krezubi redneck iz Ravnih kotara, na ovim izborima toliko je dobro sjeo Zadranima da je Meštrović osvojio čak 23 posto glasova i sedam vijećnika te gotovo ušao u drugi krug. Ričard je otprije poznat kao zvijezda satiričnog YouTube-kanala KUD Bleke i konji, na kojem se Meštrović sprda s lokalnim stereotipima i uopće društvenom svakodnevicom.
Luka Maksimović srpski je komičar i aktivist koji je sa svojom satiričnom strankom Sarmu probo nisi na lokalnim izborima 2016. u Mladenovcu osvojio 12 mandata. Građanima su tada obećali „pregršt lažnih obećanja, megalomanije i podgrijavanja lažne nade“. Godinu dana poslije kandidirao se na predsjedničkim izborima s alter egom Luka Preletačević – Beli, Preletačević jer „prelijeće iz stranke u stranku“, a Beli jer je paradirao u prepoznatljivom bijelom odijelu. Završio je treći s 9,44 posto glasova. Fenomen trolanja izbora koji su fantastično iskoristili Ričard i Beli nije nov. Primjerice, u Poljskoj je još 1990. osnovana satirička Stranka ljubitelja piva koja je osvojila 16 mandata u njihovu parlamentu, da bi se kasnije raspala na frakciju Malog piva i Velikog piva. U nas je na lokalnim izborima 2009. Joško Kraljević Risa iz Prološca nastupio kao nezavisni kandidat sa sloganima „Meni će bit bolje, vama isto“ i „Meni sve, vama ništa“ te prošao u drugi krug. Nekoliko godina kasnije, 2016., studenti Fakulteta političkih znanosti izašli su na parlamentarne izbore sa svojom satiričnom Nezavisnom listom oportunista (NLO), pokušavajući upozoriti na apsurdnosti izbornog procesa u nas. Može se, dakle, reći da su Risa, NLO-ovci, Ljubitelji piva i slični projekti bili preteče današnjih trolova. No posljednjih je godina takvih opcija sve više, a uspjeh koji komičari, satiričari i performeri postižu na izborima sve bolji. Ali zašto ljudi glasaju za kandidate koji ismijavaju politiku ili, još bolje, za kandidate koji uopće ne postoje? Kao prvo, njihov uspjeh može se objasniti jačanjem populističkog rascjepa i s njim povezanim otporom prema političkom establišmentu koji ova skupina aktera artikulira humorom i satirom. Glasanje za političku karikaturu vrlo je jasan oblik protesta. Kao drugo, uspon “troll populista” i “celebrity populista” treba promatrati u širem kontekstu razvoja digitalnih medija i selebritizacije društva, u kojem granica između fikcije i stvarnosti postaje sve tanja. Duboko razočarani tradicionalnom politikom, ljudi traže spas u herojima i idolima koji dolaze iz svijeta pop-kulture. Kao treće, promjene u političkom i medijskom okruženju iznjedrile su nove platforme i formate, idealne za afirmaciju “autentičnih superheroja” s kojima se građani puno jednostavnije mogu poistovjetiti nego s otuđenim establišmentom, bez obzira na njegov ideološki predznak.
Uglavnom, opseg političkih promjena koje su se dogodile na lokalnim izborima 2021. godine ne treba, kako smo pokazali, precjenjivati. Ni u kojem slučaju ne može se govoriti o tektonskim poremećajima, tako da, barem za sada, stranački sustav u Hrvatskoj ostaje stabilan, naročito ako se usporedi s onim što se u proteklom razdoblju događalo u Slovačkoj, Češkoj ili Sloveniji. Međutim, one promjene koje su se dogodile potvrđuju tezu da živimo u populističkom dobu u kojem, kako je rekao Meštrović, nakon 30 godina HDZ-a i SDP-a dolaze “neke face sa zidića“. Lokalni izbori bili su pozornica za predstavljanje različitih tipova populizma u Hrvatskoj, pri čemu su neki od tih aktera ostvarili vrlo dobre ili odlične rezultate. No usprkos zajedničkoj populističkoj bazi, razlike između nezavisnih velike su, od ideoloških uvjerenja do upravljačkih kapaciteta i samog razumijevanja vlasti. Ostaje zato vidjeti kako će se ti akteri ponašati kad se jedanput nađu u poziciji moći. Za hrvatsko društvo bilo bi dobro da realiziraju barem dio golemih očekivanja, jer bi pad s pijedestala oduševljenja na koji su ih postavili mediji i dio javnosti Hrvatsku gurnuo još dublje u ponor apatije i političkog nepovjerenja.
Petparački provincijski 'filozof'.