Da smrt nije iznenadni prekid, već postupno gašenje tijela koje traje satima, pa i danima, poruke je dr. Sarah Holmes, glavne liječnice hospicija Marie Curie u Ujedinjenom Kraljevstvu, koja svakodnevno prati terminalno bolesne pacijente u njihovim posljednjim trenucima. "Umor, gubitak apetita i pospanost nisu samo simptomi bolesti. To su znakovi da tijelo ulazi u završnu fazu", objašnjava dr. Holmes za britanski portal Ladbible. "Probavni sustav otkazuje, pacijenti jedu i piju sve manje, a tijelo prelazi na sagorijevanje masti. To dovodi do ketoze i brzog gubitka težine", objasnila je. U danima prije smrti, pacijenti postaju sve slabiji. Potrebna im je pomoć čak i za osnovne aktivnosti, pranje, odijevanje, razgovor. Umor ih savladava, a razgovori postaju sve kraći i teži. Kod oboljelih od demencije ili Parkinsonove bolesti ovi simptomi mogu biti manje uočljivi jer se preklapaju s postojećom bolešću.
Kada smrt postane neizbježna, disanje postaje nepravilno. Pojavljuje se Cheyne-Stokesovo disanje, niz brzih udaha praćenih dugim pauzama, ponekad i do minute. Cirkulacija usporava, ruke i noge postaju hladne, koža poprima plavičastu nijansu. Otprilike svaki treći pacijent doživi iznenadni "oporavak", trenutke potpune mentalne jasnoće. Odjednom prepoznaju obitelj, razgovaraju, smiju se, čak traže hranu. Ovo stanje može trajati minute, sate ili rijetko dane. "Nije riječ o pravom oporavku. To je posljednji nalet moždane aktivnosti. Razlog nije potpuno jasan, ali događa se stoljećima i dokumentiran je u medicinskoj literaturi", naglašava Holmes, prenosi Daily Mail.
Znanstvena istraživanja potvrđuju da mozak ne staje odmah kada srce stane. Studije sa Sveučilišta NYU (dr. Sam Parnia) pokazale su da mozak može imati sporadične nalete aktivnosti čak sat vremena nakon prestanka disanja i cirkulacije – čak i tijekom reanimacije. "To dovodi u pitanje trenutnu praksu proglašavanja smrti nakon tri do pet minuta bez kisika. Neki pacijenti bi se teoretski još mogli oživjeti", dodala je liječnica.
"Na kraju, disanje i otkucaji srca prestaju, a zatim i mozak", opisuje dr. Holmes. "U većini slučajeva to je miran proces. Pacijent jednostavno... zaspi", kazala je. Dodala je i da je palijativna skrb život, a ne smrt: "Sam čin umiranja traje kratko – baš kao i rođenje". Dr. Holmes savjetuje otvorene razgovore s obitelji. Hospicijska skrb omogućuje pacijentima da žive do kraja – da kažu ono što žele, završe nedovršene poslove, budu okruženi voljenima.
Hospicijska skrb u Hrvatskoj ne postoji, sramotno i žalosno!