Lažni antifašisti crvenu zvijezdu vade samo kad je zgodna za selfije skrivajući se iza nje dok pljuju žutu

Prije točno 43 godine, 29. studenoga 1982. postala sam pionirka. Dala sam onu zakletvu za koju neki danas glume da je se ne sjećaju, drugi se njome kite kao jeftino svratište umjetnim cvijećem. Ja sam u nju vjerovala. Posebno u zadnja dva stiha: Da ću cijeniti sve ljude svijeta/koji žele slobodu i mir. Neću vas zamarati originalnom porukom, anakrona je. Pripada prošlom vremenu, povijesti i za trenutak u kojem je nastala bila je prikladna. Da je dajem danas, (n)ovoj domovini, jer rodila sam se u nekoj drugoj, kao infantkinja, preinačila bih je ovako: “Danas, kada postajem pionirka,/dajem riječ/da ću učiti i misliti, a ne ponavljati parole,/da ću poštovati sjećanje, a ne masovne performanse,/da ću biti vjerna antifašizmu koji nije sezonski, koji ni moda ni rulja ne mogu otuđiti,/da ću voljeti domovinu i pravdu,/ali ne slaviti one koji izvrću povijest i prave od žrtava rekvizite,/da ću razvijati bratstvo i jednakost,/ali ne s onima koji pod tim maskama koračaju pred ambasadama,/da ću cijeniti sve ljude svijeta/koji traže slobodu i sigurnost,/a ne lažne heroje vlastite propagande.”