Koncesije na naftu: Shell postaje prvak u zaradi na okupaciji Iraka

Naftni superdiv Royal Dutch Shell prije nekoliko je dana s malezijskim Petronasom dobio koncesiju na jedno od najvećih iračkih naftnih polja Majnoon, čime se potvrdio kao jedna od multinacionalnih kompanija kojoj je sjekira ponajviše upala u med s američko-britanskom okupacijom Iraka 2003. Dnevna proizvodnja na Majnoonu je samo 46.000 barela, što se ugovorom planira podići na 1,8 milijuna, a procjenjuje se da dotično naftno polje krije – 13 milijardi barela. Čak i za kompaniju koja je u 2008. imala 458 milijardi dolara ukupnih prihoda, čime je po Fortuneu najveća, a po Forbesu druga najveća kompanija na svijetu, to je briljantan uspjeh.

Samo mjesec dana prije Shell je, ovaj put s američkim ExxonMobilom, šape umočio u koncesiju na naftno polje West Qurna, zvano i “dragulj iračkih naftnih polja”, čija se proizvodnja želi povećati na 2,25 milijuna barela dnevno. Time se Shell na velika vrata vratio u Irak iz kojega je protjeran nacionalizacijom naftne industrije 1972., a ako je mjerilo nečije zasluge trud i beskrupuloznost, onda je Shell svakako zaslužio opet ugaziti na teritorij zemlje čije su naftne rezerve od 115 milijardi barela po veličini treće na svijetu, odmah iza S. Arabije i Irana. 

Koncesija na naftu na 75 godina
Kao jedna od kompanija koja se prva namjerila na iračku naftu, Shell je još 1925. izborio 75-godišnju koncesiju na tamošnje izvore kao vlasnik 23,75 posto konzorcija u koji su ušle i britanske, američke te francuske kompanije. Dobitna je formula bilo to što je nakon Prvog svjetskog rata vlast Otomanskog Carstva nad Irakom smijenila britanska kruna. Već 1930. koncesija je proširena na 100 posto sve iračke nafte, a stvari su se zgodno poklopile i s time što je 1932. V. Britanija dopustila Iraku neovisnost pod kraljem Faisalom I. koji je prijateljima sa Zapada dopustio zadržavanje britanskih vojnih baza. Naftna idila vladala je do vojnog udara i pada monarhije 1958.

Tri godine kasnije koncesije iz 1925. ograničene su na samo one izvore koji su se već eksploatirali, a 1972. Arapska socijalistička Baath partija započela je nacionalizaciju najvećih iračkih prirodnih bogatstava zarekavši se da ih više nikada neće prepustiti strancima. Iako je 1979. na vlast u Iraku tragično došao Sadam Husein, iduće desetljeće američki vojni saveznik, Shell kao ni mnogi drugi nije imao pristupa Iraku sve do 2003. Samo nekoliko dana prije bombardiranja 20. ožujka 2003. najviši korporacijski menadžeri navodno su se ukazali u uredu britanskog premijera kako bi isposlovali to da na “terenu sve kompanije imaju poštene mogućnosti”, a ne samo američke.

Pentagon i Bushovi ljudi
Shell je i inače za savjetnike uzimao veterane iz vrha britanskog ministarstva vanjskih poslova, a da su poslovi dobro išli i s Amerikancima, potvrđuje i skandal koji je NY Times obznanio u lipnju 2008. – da je Bushova administracija potajno “savjetovala iračko ministarstvo o poslovima s naftom”. Svetu petorku činili su Total, Chevron, Exxon, BP i, naravno, Shell. Godine 2007. te su kompanije za razne poslove od Pentagona dobile 4,1 milijardu dolara od čega Shell polovicu. Iste godine procurilo je da su Shell i turski TPAO nadomak izgradnje plinovoda u Iraku, a 2008. UPI je otkrio tajni dogovor Shella s iračkim ministarstvom za naftu po kojem bi Shell dobio monopol nad plinskim poljima.

Iako većina Iračana ne želi strance na svojoj nafti, odnedavno se stranim kompanijama dijele koncesije na 14 naftnih polja. Najsretnije ruke je Shell, jer niti su sva polja podjednako izdašna niti su jednako sigurnosno upitna. Vrijedi napomenuti i to da je riječ o kompaniji čiji je samo dio korporacijskih grijeha 20 milijardi dolara štete za prirodu i ljude u delti Nigera, ubojstvo pjesnika Kena Saro Wiwe i osam aktivista 1995., ekološki vrlo sporni projekti Sahalin II, Corrib gas u Irskoj, naftne platforme u Sjevernom moru te posao s kanadskim naftnim pijeskom.