Komentar Obamine strategije: Afganistan je njegov Pearl Harbor

Zamislite da ste u nasljeđe dobili dva traljavo započeta, ali vrlo ozbiljna rata i krizu koja je nagrizla same temelje zemlje kojoj stojite na čelu i usput povukla u ponor gotovo cijeli planet? Najdojmljivije riječi koje sam čula u čikaškom parku u Obaminoj pobjedničkoj noći bile su da Americi neće biti lako izvući se iz živoga blata u koje ju je Bush gurnuo i da to neće biti moguće ostvariti za godinu, možda ni za dvije... Govor koji je Obama održao u utorak navečer bio je težak i ozbiljan, bez govorničkih bravura, primjeren ozbiljnosti trenutka i težini odluke koju je donio. Za mnoge je to bilo nešto što se može mjeriti s trenutkom u kojem je Churchill Britancima obećao “krv, znoj i suze” ili Rooseveltova govora nakon Pearl Harbora. Ukratko – Obama je u utorak povukao potez koji bi mogao definirati cijelu njegovu političku karijeru. Pred cijelom je nacijom, svjesno i potpuno, preuzeo odgovornost za rat u Afganistanu, a glavna je poruka bila da to više nije rat Georgea Busha, koji nije imao nikakvu viziju za pobjedu, već njegov rat u kojem je kao čelnik velike nacije spreman vući teške poteze bez obzira na to hoće li se oni svidjeti biračkoj bazi koja ga je dovela u Bijelu kuću. I protivnicima i pobornicima slanja pojačanja u Afganistan i prije Obamina govora bilo je jasno da je opcija povlačenja iz te zemlje isključena zato što je rizik takvoga poteza nemjerljiv, pogotovo ako se uzme u obzir činjenica da Afganistan izravno destabilizira Pakistan, nuklearnu silu koja ima 90 nuklearnih bojnih glava i koja je na rubu svekolikog rasula. O ozbiljnosti situacije govori i rezultat ankete koju je časopis Foreign Policy proveo među stotinu istaknutih intelektualaca i političkih analitičara – 54 posto njih kazalo je da je Pakistan u 2010. potencijalno najopasnija zemlja na svijetu!

Ono što u priči o Afganistanu i bici za njegovu budućnost još nije dorečeno jest politički aspekt, odnosno dovođenje u red Hamida Karzaija i njegove do guše korumpirane vlasti, kojoj je Obama jasno poručio da više nema puno vremena. Iako političko rješenje, odnosno kontrolni mehanizam koji bi puhao Karzaiju za vrat, nije još osmišljen, na njemu radi naš stari prijatelj Richard Holbrooke, a ideja o slanju visokog međunarodnog predstavnika i osnivanju kontaktne skupine neodoljivo podsjeća na Daytonski sporazum i BiH koja je njime, istina, izašla iz rata, ali ni nakon 14 godina nije postala država koja je sposobna samostalno funkcionirati. No dovesti sadašnji Afganistan u stanje današnje BiH, kada se bolje razmisli, bio bi nevjerojatan uspjeh. Holbrooke je očito uočio da između BiH i Afganistana postoji velika sličnost – osnivanje “republike talibanske” na jugu i tadžičko-hazarsko-uzbečke federacije na sjeveru moglo bi na neki rok osigurati kakav-takav mir koji bi omogućo da se krene prema stabilizaciji i obnovi zemlje. No u posljednjih tisuću i nešto godina Afganistan je bio tvrd orah na kojem su zube polomila moćna carstva. Ako Obama uspije od Afganistana napraviti mirnu i normalnu zemlju, to će bit dovoljno da u povijest uđe kao jedan od političkih velikana.