Mogli bi ući u povijest kao komunisti koji su svojem omraženom političkom neprijatelju, Silviju Berlusconiju, predali vlast: dvojica komunista (Fernando Rossi i Franco Turigliatto), ne glasujući u Senatu, srušili su svoju vladu, vladu lijevog centra premijera Romana Prodija, kojoj je bilo potrebno 160, a dobila je 158 glasova u Senatu. Ta dvojica komunista protive se talijanskoj vojnoj misiji u Afganistanu i proširenju američke baze u Vicenzi, pa su protiv vlastite vlade, koja je zapravo samo potvrdila obveze koje je preuzela prethodna vlada.
Ni u jednoj ozbiljnoj zemlji obveze (posebno one međunarodne) koje je preuzela jedna vlada, druga, pa makar bila i drugačije politički obojena, ne može otkazati. Može o njima raspravljati, pokušati sporazum poboljšati u svoju korist, ali ne može poništiti potpisani dogovor. Usput, to vrijedi i za talijansko-hrvatske odnose. Ako je, a jest, Berlusconijeva vlada potvrdila da će se ugovori poštovati, onda nije trebalo galamiti kako Prodijeva vlada namjerava mirovni ugovor iz 1947. i Osimske sporazume preinačiti jer tako što nije nikada bilo predloženo.
No, glasovanje u Senatu bila je tipična komedija “ala italiana”: desni je centar glasovao protiv programa vanjske politike, koji nije mnogo drugačiji od njihova. Glasovalo se samo da se sruši vlada! To su dvojica komunista trebala znati i stati u obranu svoje vlade. To više što je to treći put da komunisti ruše vlastitu vladu, sva tri puta s premijerom Prodijem. Stvarno imaju tvrdu glavu! Ali, bilo bi smiješno, da nije žalosno, za cijelu Italiju to stalno prepucavanje parlamentaraca, koji ne misle o općem interesu zemlje, nego o tome što će im kazati pajdaši na kavici. Nije riječ o padanju pod utjecaj nekih velikih lobija (iako ima i toga), nego o onim sitnosusjedskim ogovaranjima.
“Ja mislim da talijanske vojnike treba povući iz Afganistana te da Amerikancima ne treba dopustiti da se šire po našoj zemlji”, kaže na kavici prijatelj prijatelju parlamentarcu, koji odgovara: “Imaš pravo, glasovat ću protiv, pa makar i vlada pala.” Teatrino (malo, bezvrijedno kazalište), tako sami Talijani nazivaju ono što im njihovi političari priređuju.
I, to bijedno kazalište vidjelo se u Senatu, gdje su političari desnog centra skakali kao balavci na nekoj utakmici vičući: “Ostavka, ostavka!” Kazalište koje je, čini se, Talijanima već dojadilo pa traže političku klasu dostojnu velikih globalnih izazova, a ne za igru izmicanja stolaca i gledanje učinka tog poteza. Došlo je vrijeme stvarne promjene izbornog sustava, parlamentarnih sjedišta i mnogo čega drugoga, što bi smanjilo broj privilegiranih, a povećalo izglede za opći rast zemlje.