Koločep – zaboravljena obećanja o hrvatskom otoku znanja

Jedan hotel, jedna trgovina, dva “mala mista” i dvije “birtije”, mala područna škola do četvrtog osnovne, ambulanta bez doktora, sudar pješčanih plaža i divljih, teško pristupačnih uvala, čije se stijene, visoke i po nekoliko desetaka metara, okomito obrušavaju u more.

Bez kioska i župnika
Osamdesetak stalnih stanovnika i nekoliko stotina turista, od kojih su neki ciljano izabrali mir i tišinu, a drugi, u većini, ipak bili šokirani izoliranošću tog malog “komadića raja na zemlji”. To je Kalamota, otočić veličine dva i pol kilometra četvorna, poznatiji na zemljovidima kao Koločep. Otok bez kioska, župnika, cesta i automobila. Iako je od razvikanog Dubrovnika udaljen samo tridesetak minuta vožnje brodom, Koločep živi neko svoje drugo i drukčije vrijeme, u kojem vas u četiri sata ujutro njakanjem budi magarac, a ribari svoj ulov peru u portu.

Postirom do Donjeg Čela
Na otoku su dva mjesta, Donje Čelo do kojeg će vas iz Dubrovnika dovesti Jadrolinijin brod “Postira”, i Gornje Čelo, udaljeno još oko dva kilometra ili gotovo pola sata pješačenja. Koje je ljepše – teško je reći.
– Kažem vam, bolje je Gornje Čelo. Ma vidjet ćete i sami. Imaju lijepu uvalu s plažom, borovinu, a blizu im je i Placet – zagovara jedina trgovkinja na otoku.

Pokraj trgovine, uza stube, pa između kuća pokraj crkve, potom ambulante i škole, pa desno, pokraj groblja lijevo, dalje samo pratiti betonirani put i – eto Gornjeg Čela.
Desetak starih kuća i vikendica natiskalo se uz more, a na samom rubu pješčane plaže smjestio se i drugi otočki restoran. Na drugoj strani uvale ostaci starog hotela svjedoče da je nekad imao i bolje dane.

– U planu je renoviranje u atraktivan mali hotel – kažu nam sa skepsom mještani, siti planova kojima ih zasipaju godinama.
– Od planova se ne živi – dodaju razočarano, a na spomen projekta “Otok znanja”, koji bi navodno, trebao preporoditi otok i iz korijena samo odmahuju rukom.
– Pustite to, to se nas ne tiče.

Pusto i tiho, ali skupo
– Ma koji “Otok znanja”? Ušminkali se tu s tim kompjutorima, ali što mi imamo od toga? Gdje su bogati gosti koje su obećali? Umjesto njemačke, sad dolazi naša sirotinja, i po koji zalutali stranac – kazuju mještani. Ipak, cijena sedam koločepskih polupansiona nije sirotinjska. – Sto posto su dignuli cijenu u odnosu na prošlu godinu. Zato su u srpnju zjapili poluprazni – ljuti se jedini otočki “škovacin” Marinko. Na Koločep je došao prije petnaestak godina iz Tuzle, gdje mu i danas živi obitelj.

– Plaću šaljem ženi, a ja živim od onog što dodatno zaradim. Dobro je, ne mogu se požaliti – kazuje. Od jednog do drugog Čela na dan prođe i po nekoliko puta. Naviknuo se, kaže, pa mu i nije teško. Mir i izoliranost Kalamote, na kojoj je jedina razonoda pješačenje te sjedenje u istom kafiću nekim gostima teško pada.

– Ovo je dobar način da se uštedi – kažu. A na otoku se doista nema na što potrošiti. Sladoledi, kavice, boca vina, poneka žestica, sokić, školjke ili ribica za ručak... izbor i nije bog zna kakav. Ali, zato jedno popodne u Dubrovniku – nekoliko kava, usputni šoping, ručak ili večera, butelja finog vina, koktelić i brod taksi do Kalamote – i raspline se san o uštedi.