Kolektivni Zapad je ocvalo carstvo koje ne može obnoviti društvenu solidarnost

Prošlog je tjedna u Osijeku održan Panonski festival knjige, događaj za nas lokalce puno važniji od, recimo, netom održanih lokalnih izbora. Vrijeme je to kad se u naš mali provincijski grad sjate mnoge dobre duše iz metropole u potrazi za knjigom. Promatrano sub specie aeternitatis, to je vjerojatno pleonazam jer počasno mjesto u raju zasigurno mora biti rezervirano za duše onih koji tragaju za knjigom. Osim obaveznog razgovora o pročitanim i nepročitanim knjigama, svi su oni dijelili jedan zajednički dojam, koji je Osijek slikao utopijskim bojama – kako je to miran i skladan grad, taman po mjeri čovjeka. I sam sam imao taj dojam kada sam se iz jedne druge metropole vratio živjeti u Osijek. Kod mojih prijatelja taj je dojam trajao nešto kraće jer su svi oni nakon sajma odmah drugim poslovima zdimili nazad u metropolu. Čudan je to raskorak u duši modernog čovjeka, da sanjamo o utopijskom mjestu mira i sklada, o "blještavom gradu na brdu", dok živote uglavnom provodimo u užurbanoj gomili na "vrućem asfaltu" neke metropole. Snovi o "idealnom gradu", o utopijskoj zajednici kojom vladaju mir i sklad, nisu ekskluzivno kršćanskog podrijetla. O tome ljudi sanjaju gotovo oduvijek. Vjerojatno otkako je sagrađena prva metropola.