Lideri osam najmoćnijih i najbogatijih zemalja svijeta već treći dan sjede za istim stolom. Istodobno, pet dana nakon izbijanja rata između Izraela i Libanona stvari su se tako otele kontroli da Bliski istok polako, ali više nego sigurno, tone u posvemašnji ratni kaos.
Da živimo u normalnom svijetu, oni koji sjede za stolom u Sankt Peterburgu dogovorili bi se u nekoliko sati i uključili sve moguće mehanizme koji bi zaustavili ratno ludilo koje će vrlo brzo prerasti lokalne okvire, a u bliskoj budućnosti možda se i "razliti" po širem susjedstvu. No, moćnici su se dogovorili samo o nekoliko tragikomičnih diplomatskih floskula. Slični su i pothvati raznih Solana i Kofija Annana koji posežu za mehanizmima za koje se već odavno zna da ne funkcioniraju. Istodobno George Bush poput papagaja ponavlja da se Izrael ima pravo braniti, a pritom izgleda tako zadovoljno, kao ofucani ulični mačak koji se dokopao zdjelice vrhnja.
Svjetski komentatori najviše razbijaju glavu upravo s time ima li se pravo do zuba naoružani Izrael braniti, odnosno načinom na koji to čini. U medijskim izvješćima iz Libanona teško se mogu shvatiti razmjeri užasa. Vlada gotovo ne postoji, sustav koji bi civile mogao alarmirati u slučaju napada također, a pritom je izrealsko naoružanje toliko precizno da često nema vremena za sklanjanje na sigurno. Izrealski premijer poručuje stanovništvu na jugu Libanona da što prije napusti svoje kuće, a onda usred noći njegovi zrakoplovi izmasakriraju dvadesetero žena i djece, čija su pougljenjena i rastrgana tijela po cesti skupljali UN-ovi mirovnjaci.
Tko će zbog ovog "zločinačkog pothvata" završiti pred nekim sudom za ratne zločine? S druge strane neki mediji, osobito iz Sjedinjenih Država, u prvi plan stavljaju udare krajnje nepreciznih Hizbullahovih raketa po izraelskim gradovima koji imaju gotovo savršene sustave uzbunjivanja i baterije "patriota" koji te rakete mogu uništiti još u zraku. Razina razaranja i smrti uopće nije usporediva s onom u Libanonu.
Dosadašnja svjetska ratna iskustva jasno upozoravaju da je stanje u trenutku kada počne masovni egzodus stranaca iz zahvaćene zemlje već postalo kaotično, a s kaosom najradije nitko ne bi imao posla. I užasavajuća je činjenica da su planovi za evakuaciju jedino što su poduzele svjetske vlade. U međuvremenu su Izraelu ruke posve odriješene i pitanje je trenutka kada će se skupiti kritična masa "dokaza" koji bi opravdali i napad na Siriju, nad kojom zaštitnički bdije Iran. Tada bi se ova priča, u kojoj nema ni posve krivih ni posve nevinih, mogla pretvoriti u tragediju koju neće biti lako sanirati.