Kako je u 19 godina Zagreb gubio svoje autentično lice

U lipnju 2000. godine Milan Bandić postao je gradonačelnik Zagreba. I otada zapravo, uz mali prekid, upravlja Zagrebom. Iza Zagreba je, tako, devetnaest nepovratno izgubljenih godina.

Devetnaest nepovratno izgubljenih godina u kojima nije bilo snage niti vizije da se grad urbano razvija i napreduje. Devetnaest izgubljenih godina u kojima su se trošila ogromna sredstva na stalna krpanja javnih resursa kako bi se podebljali nečiji privatni računi i nečija olako stečena imovina. Devetnaest izgubljenih godina koje će tek doći na naplatu i koje će otplaćivati generacije i generacije Zagrepčana.

Devetnaest izgubljenih godina u kojima se dubinski razaralo urbano tkivo starog srednjoeuropskog grada čijim je stanovnicima gradonačelnik uzaludno tepao na svojoj merkantilističkoj basnovitoj kajkavštini. Devetnaest godina u kojima je Zagreb gubio svoje autentično lice, a da nije izgradio novo, europsko, otvoreno i pulsirajuće.

Devetnaest godina u kojima je zagrebački gradonačelnik tako često hodočastio u Beč, a da ništa od bečkih itekako dobrih primjera nije primijenio u svom gradu u kojem suvereno vlada snagom feudalnog apsolutista koji voli javno, pred kamerama ponižavati najbliže suradnike. Devetnaest godina u kojima je trebao samo otići do baskijskog Bilbaa pa da nauči kako se to u relativno kratkom vremenu uz pomoć autorske arhitekture i pametnih urbanista te uvažavanja kulture poplavom devastirani grad može promijeniti nabolje. Devetnaest godina u kojima je gradonačelnik važne intelektualce sa bogatim biografijama pretvarao u otrcane krpe kojih se srame i njihovi najbliži.

Devetnaest godina u kojima se gradonačelnik dodvoravao ama baš svima mijenjajući strane kao što vjetar mijenja smjerove na pučinskim otocima. Devetnaest godina u kojima je stalno pokušavao pobjeći iz užarene gradonačelničke fotelje koja mu je postala preveliki teret, ali nikako nije bio uspješan u tome jer je izvan Zagreba samo smiješni čovječuljak koji dijeli zagrebačke prirezne milodare šakom i kapom. Devetnaest godina u kojima je poput Potemkina stalno gradio neke nepostojeće projekte, a one koje je izgradio, bili su od početka puni napuklina i kontroverzi. Devetnaest godina koje nitko neće olako moći izbrisati iz gradskih anala jer će se njihovi repovi još dugo vući pod foteljama nekih novih zagrebačkih čelnika. Devetnaest godina u kojima je Milan Bandić od gorljivog i nadobudnog socijaldemokrata postao gorljivi i nadobudni narodnjak čiji su očiti uzori posuđeni iz komediografskih rukopisa Ive Brešana.

Devetnaest godina u kojima je Milan Bandić stvorio brojne neprijatelje i niti jednog iskrenog prijatelja, ali se žilavo i čvrsto zadržao na zagrebačkom tronu jer je uvijek pragmatično pronašao “žetončiće” bilo među biračima, bilo među političarima. Devetnaest godina u kojima je dobre namjere popločao lošim potezima pretvorivši sve prljaviju hrvatsku metropolu u preobilno našminkanu balkansku palanku koja ostarjelo tijelo nudi “čudnim ljudima, čudnog imena”.