Marija Jurić Zagorka nezaobilazna je ličnost u hrvatskoj povijesti, a njena priča inspirira i danas. Bila je prva profesionalna novinarka i jedna od prvih feministkinja u Hrvatskoj, žena koja je svojim pisanjem i stavovima otvorila vrata budućim generacijama. U doba kada su žene bile općenito potisnute iz javnog života, ona se izborila za vlastiti glas, a još je impresivnije kada znamo da je to napravila u djelatnostima koje se i danas smatraju “muškima”, novinarstvu i politici.
Njezin je život priča o otporu, protiv autoriteta, protiv predrasuda i protiv društvenih ograničenja. Marija Jurić Zagorka radila je kad joj to nije bilo dopušteno, prosvjedovala je kad je to bilo opasno i stvarala literaturu koju su neistomišljenici prezirali, a čitatelji obožavali. Ukratko, postala je simbol ženske hrabrosti i upornosti.
Skromno djetinjstvo i želja za obrazovanjem
„Zagorka je, naravno, jedna od najpoznatijih žena u hrvatskoj povijesti dvadesetog stoljeća. Ono što je posebno zanimljivo kod nje jest da je taj svoj status potpuno sama zaradila“, započinje Feldman. „Ona ne duguje svoj položaj ni porijeklu, ni klasnoj pripadnosti, nego vlastitom radu, talentu i upornosti.“
Rođena 1873. godine na imanju baruna Raucha u Negovcu kraj Vrbovca, Zagorka je odrasla u skromnoj obitelji, bez podrške roditelja i u okolnostima koje bi mnoge slomile. „Imala je relativno nesretno djetinjstvo, majku koja je bila dosta ljubomorna i oca koji je znao biti nasilan. Nije uživala pretjeranu podršku u samoj obitelji, ali s druge strane vrlo rano je pokazala izniman talent.“, objašnjava Feldman.
Želja za obrazovanjem obilježila ju je za cijeli život. U doba kad ženama nije bilo omogućeno visoko školovanje, posebno ne u Hrvatskoj, barun Rauch ponudio je njezinim roditeljima da je školuje u Švicarskoj, u Zürichu, gdje su tada žene mogle studirati. „Nažalost, roditelji to nisu dopustili i umjesto toga smatrali su da je za nju potrebno da krene putem koji je bio uobičajen za djevojke u tom vremenu, da se uda i da stekne obitelj. To je bio njezin prvi veliki poraz, udaja iz prisile za starijeg mađarskog nacionalistu“, kaže Feldman.
Težak brak i počeci novinarske karijere
Brak je bio težak, gotovo mučan. „Njezin muž bio je škrt, do te mjere da je, kako sama Zagorka piše, doslovno patila od gladi. Uzeo je i njezin miraz i onemogućio da se na bilo koji način osamostali, a ona je u jednom trenutku pobjegla iz Mađarske, doživjela živčani slom i odlučila da se više nikad neće vratiti“, priča Feldman. Povratak u Zagreb označio je novi početak i to kroz novinarsku karijeru.
No početak nije bio lak. „Nije smjela sjediti s ostalim kolegama. Ona je bila izdvojena u jednoj maloj sobici, gdje je iznimno mnogo radila i ispunjavala listove i listove tadašnjih dnevnih novina. Njezina novinska djelatnost počela je u zagrebačkom Obzoru, ali se s vremenom nastavila na puno utjecajnijem mjestu jer je kao dopisnica Obzora došla u Peštu u Budimpeštu, gdje je počela izvještavati iz budimpeštanskog, odnosno hrvatsko-ugarskog parlamenta“, kaže Feldman.
Politički angažman
Zagorka je, dodaje, bila i politički angažirana, prvo kroz nacionalne teme, a zatim i kroz feministički pokret. Među prvima je javno istupala za pravo glasa žena, za njihovo obrazovanje i sudjelovanje u politici. Pisala je protiv cenzure, protiv hegemonije bilo koje vrste. Bila je liberalka u najširem smislu riječi, vjerovala je u slobodu pojedinca, naroda i medija. Upravo su ti stavovi često bili razlog za njezinu marginalizaciju. Zagorka je u životu više puta završila u zatvoru, zbog prosvjeda protiv Khuena-Héderváryja, zbog političkih tekstova, ali nikada nije odustajala.
Iako se najviše smatrala novinarkom, popularnost je stekla romanima. „Ustanovila je kako prije svega žene, puno čitaju njemačke romane koji su promicali njemačku ideju i germanizaciju, i to joj se učinilo iznimno problematičnim. Zato je odlučila pisati povijesne romane s hrvatskim temama, da ljude doslovno privuče hrvatskom jeziku i povijesti“, kaže Feldman.
Kasnije godine
Ni kasnije godine nisu joj bile lake. Tijekom NDH odbila je surađivati s vlastima i nije htjela preuzeti ponuđenu židovsku vilu na Tuškancu. Nakon 1945. nova vlast nije imala razumijevanja za nju, zanemarili su njezin rad, iako je ona simbol upravo onoga što bi nova društva trebala cijeniti, a to su samostalnost, obrazovanje, građanska hrabrost.
Naslovnica i svesci "Gričke vještice" (Zagreb: Stvarnost, 1976.)
Umrla je 1957. godine u Zagrebu, gotovo zaboravljena, ali njezina djela i danas žive. Na pitanje kako bi Zagorka bila važna danas, odgovara: „Bila je etična osoba, liberalno-demokratskih uvjerenja, europski orijentirana, koja se borila za jednakost spolova i protiv svake hegemonije. Afirmirala je one ideje koje su i danas u Europi na cijeni.“
Feldman zaključuje da bi upravo zato zaslužila da se njezin lik nađe na euru kao simbol demokratske i europske Hrvatske koja prepoznaje žene koje su je oblikovale.
Sadržaj nastao u suradnji s Orbicom.