Kako je jedan jadranski val otvorio novo poglavlje svjetske znanosti

Prije gotovo pola stoljeća, u rano jutro 21. lipnja 1978., velika je prirodna nepogoda pogodila Velu Luku na otoku Korčuli. More je tijekom tri sata naizmjence nadiralo poplavljujući kuće u obalnom području, a nakon toga bi se povuklo tako da su brodice ostale ležati na dnu. Visina vala, tj. udaljenost od dola do brijega vala, bila je oko šest metara, a period oscilacija iznosio je petnaestak minuta. Nastala šteta svojim je iznosom ugrozila godišnji budžet cijelog otoka. Budući da nije bilo jakog vjetra ni drugog očiglednog uzroka takvom gibanju u moru, u prvi mah nije bilo lako objasniti o čemu se radi. S jedne se strane tvrdilo da je riječ o tsunamiju, dakle o pojavi uzrokovanoj procesom u unutrašnjosti Zemlje, a s druge se strane uzrok tražio u djelovanju atmosfere na more. S vremenom je prevladala interpretacija koju sam ponudio dvije godine nakon poplave da bih je kasnije razradio s mlađim suradnicima – Danijelom Belušićem, Ivicom Janekovićem i Miroslavom Pasarić. Pokazali smo da je u pitanju val u moru koji se, u pogodnim uvjetima, djelovanjem rezonancije dva puta pojačava: najprije kod prijenosa energije iz atmosfere u otvoreno more, a zatim dodatno kod prijenosa energije iz otvorenog mora u obalno područje. Radi se dakle o valu koji danas zovemo meteotsunamijem. Ove je godine opažen niz sličnih valova na raznim mjestima u Jadranskom moru, koji su – bez prethodnog konzultiranja sa stručnjacima – u medijima odmah ispravno proglašeni meteotsunamijima. Dakle, pojavu koja je prije pedesetak godina zbunila i same znanstvenike, mediji danas s lakoćom prepoznaju. To doživljavam kao svojevrsni trijumf svih znanstvenika koji su se do sada bavili jadranskim meteotsunamijima, ali i svih onih koji su informirali javnost o tim istraživanjima.