Kako je država s četiri staleža postala simbol socijaldemokratskog društva

Francuski ekonomist Thomas Piketty ne prestaje izazivati pažnju svjetske javnosti. Nakon što je njegova prethodna knjiga “Kapitalizam u 21. stoljeću” postala svjetski bestseler, objavio je “Kapital i ideologiju”, novo, još ambicioznije djelo, u kojem izlazi s posve novom tezom o uzrocima nejednakosti u svijetu.

I dok se glavno otkriće njegove prijašnje knjige može svesti na formulu “povrat od kapitala veći je od stope rasta”, u novoj autor zaključuje da ekonomija nije prirodna činjenica, da su tržišta, profiti i kapital povijesni konstrukti koji ovise o ljudskom izboru. Ideologija pri tome služi da opravda sustav nejednakosti, bilo da je riječ o ropstvu, kolonijalizmu, komunizmu ili današnjem hiperkapitalizmu.

Svoje zaključke Piketty temelji na proučavanju povijesti različitih kultura, od Kine, preko Indije, do Europe i obje Amerike tijekom posljednjeg milenija, gdje god je uspio doći do poreznih i drugih arhiva. Je li pri tome okrenuo Marxa naglavačke, kako je u svojoj recenziji zapisao Paul Krugman, ocijenite sami. Hrvatski prijevod “Kapitala i ideologije” u izdanju Profila u knjižarama je idući tjedan, a birane izvatke iz knjige ekskluzivno možete čitati u Večernjem listu, u tri nastavka, od danas do petka. Slijedi potom i intervju s autorom u našem subotnjem izdanju u kojem nam Thomas Piketty približava svoj rad, ali i sagledava fenomen nejednakosti iz postkomunističkog, istočnoeuropskog pa time i hrvatskog kuta.

Proučimo sada Švedsku koja pruža začuđujući i relativno nepoznat primjer rane uspostave društva s četiri staleža, za kojim slijedi originalna posjednička tranzicija u kojoj je Švedsko Kraljevstvo još više razvilo posjedničke logike nego Francuska i Britanija, uspostavivši krajem XIX. stoljeća smioni sustav prava glasa koje ovisi o veličini imovine i poreza.

Dominantna uloga plemstva

Slučaj Švedske je utoliko zanimljiviji što je riječ o zemlji koja je u XX. stoljeću postala simbol “socijaldemokratskog društva”. I doista, švedski socijaldemokrati stranke SAP vodili su vlade od početka 1920-ih (kad je povijesni vođa stranke Hjalmar Branting postao premijer), a zatim, gotovo neprekidno od 1932. do 2006., što je omogućilo da se uspostavi silno istančan socijalni i porezni sustav i da se dosegne jedna od najnižih razina nejednakosti viđenih u povijesti, tako da se uvijek zamišlja kako je Švedskoj oduvijek svojstvena vječna egalitarnost.

Zapravo nije tako: Švedska je do XIX. i početka XX. stoljeća bila duboko neegalitarna zemlja, u nekim stvarima još neegalitarnija od drugih europskih zemalja ili, točnije rečeno, sofisticiranija u organiziranju nejednakosti, sustavnije izražavajući svoju proprijetarističku ideologiju i njeno utjelovljenje u institucijama. Tek su posebno djelotvorna mobilizacija naroda, osobite političke strategije i vrlo precizne društvene i porezne institucije omogućile da se razvojni put Švedske promijeni. Ponekad se zamišlja da postoje društva čija je civilizacijska ili kulturna bit po svojoj prirodi egalitarna ili neegalitarna: da su Švedska i njezini socijaldemokrati oduvijek egalitarni, možda iz drevne strasti naslijeđene od Vikinga, dok su Indija i njene kaste vječno neegalitarne, vjerojatno iz nekih gotovo mističnih razloga koji potječu od Arijaca.

Zapravo, sve ovisi o institucijama i pravilima koja sebi postavi svaka ljudska zajednica i može ih vrlo brzo mijenjati, ovisno o političko-ideološkim odnosima snaga među društvenim zajednicama i o logici događanja i nepostojanim putanjama, što treba pobliže proučiti. Ispitivanje slučaja Švedske savršen je protuotrov za identitetsku i konzervativnu zagriženost koja je prečesto svojstvena raspravi o jednakosti i nejednakosti. Slučaj Švedske podsjeća nas i na to da je jednakost uvijek krhka socijalno-politička konstrukcija i da se ništa ne smije smatrati zauvijek postignutim: ono što su preobrazile institucije i političko-ideološka mobilizacija može se opet promijeniti istim sredstvima, u dobrom i u lošem smjeru.

Vratimo se unatrag i ukažimo na glavne elemente. Od 1527. do 1865. švedska se monarhija oslanjala na Parlament, Riksdag, koji je obuhvaćao predstavnike četiriju staleža kraljevstva: plemstvo, svećenstvo, gradsku buržoaziju i seljake vlasnike. U usporedbi s uobičajenom trofunkcionalnom logikom, bila je to ekplicitno četveroslojna, a ne troslojna organizacija. Svaki od četiriju staleža određivao je predstavnike po svojim pravilima, a u praksi su pravo glasa imali samo najbogatiji članovi buržoazije i seljaštva koji su plaćali najveće poreze. Formalno glasanje u Riksdagu odvijalo se odvojeno po staležima, kao u Generalnim staležima francuskog starog poretka (Ancien régime). Po pravilima koja su određena u okviru ustrojstva parlamenta (Riksdagsordning) 1617., kralj je mogao presudno odlučivati u slučaju izjednačenosti rezultata glasanja (2:2).

Prema Riksdagsordningu su od 1810. staleži u načelu morali nastaviti glasovanje i raspravu da se postigne većina od 3:1 ili 4:0. Međutim, u praksi je u tom teorijski četveroslojnom sustavu plemstvo imalo izrazito dominantnu ulogu. Brojčano je u Riksdagu bilo jače zastupljeno od drugih triju staleža, što mu je davalo veći broj mjesta u odborima koji su pripremali odluke. Osim toga, članove vlade birao je kralj, koji je i sam imao velike ovlasti na planu proračuna i zakonodavstva, a glavni ministri bili su obično plemići. Tek će se 1883. prvi put pojaviti predsjednik vlade koji nije plemić. Ako pogledamo sve švedske vlade između 1844. i 1905., vidimo da je bilo 56% ministara koji su članovi plemstva, iako je ta skupina činila manje od 0,5% stanovništva.

U usporedbi s Britanijom i Francuskom velika je razlika u tome što je švedska monarhija vrlo rano organizirala popisivanje stanovništva. Ti relativno sofisticirani popisi vodili su se od 1750. U tom je okviru švedska država dala precizno administrativno značenje i službeno razgraničenje plemstva prema potvrđenoj genealogiji koja seže u drevni ratnički i feudalni stalež i kraljeve povelje o dodjeli plemstva. Takvo službeno određivanje ne postoji ni u Britaniji ni u Francuskoj (osim perova kraljevstva i britanskog visokog plemstva s titulama). Ti popisi stanovništva pokazuju da je švedski plemićki sloj bio relativno tanak već od sredine XVIII. stoljeća, a njegov apsolutni broj poslije raste sporije nego ukupno stanovništvo kraljevstva: plemstvo je 1750. činilo oko 0,5%, 1800. oko 0,4%, a u popisima iz 1850. i 1900. jedva 0,3%. Te razine ne razlikuju se puno od onih koje se procjenjuju u Britaniji i Francuskoj, osim što je to u Švedskoj službena administrativna i politička kategorija. Vidimo da se razvija neuobičajeno jaka simbioza između stvaranja centralizirane države i redefinicije trofunkcionalne sheme (u ovom slučaju četveroslojne).

Sustav četveroslojnog Riksdaga zamijenjen je 1865. – 1866. parlamentarnim cenzusnim sustavom koji se sastojao od dva doma: Visokog doma, što ga je birao mali broj velikih posjednika (samo 9000 birača, odnosno manje od 1% odraslih muškaraca) i Donji dom, biran također cenzusnim pravom glasa, ali znatno otvoreniji, jer je u izboru njegovih članova oko 20% odraslih muškaraca imalo pravo glasa.

U usporebi s izbornim reformama provedenima u isto doba u drugim europskim zemljama, ipak je to bio vrlo restriktivan sustav: opće pravo glasa za muškarce u Francuskoj definitivno je uvedeno 1871., a britanske reforme iz 1867. i 1883. donijele su pravo glasa za 30%, zatim za 60% odraslih muškaraca. U Švedskoj će se tek reformama 1909. – 1911. proširiti pravo glasa; vlasništvo kao uvjet bit će sasvim ukinuto za muškarce 1919., a zatim će se 1921. opće pravo glasa proširiti i na žene. Oko 1900., s jedva 20% odraslih muškaraca s pravom glasa, Švedska spada među najmanje napredne europske države, posebno u usporedbi s Francuskom i Britanijom, ali i s drugim zemljama sjeverne Europe.

Velika je osobitost cenzusnog sustava primijenjenog u Švedskoj između 1865. i 1911. u tome što su glasači raspolagali brojem glasova prema visini svog poreza, veličini dobara i dohodaka. Onih 20% ljudi dovoljno bogatih da glasaju na izborima za Donji dom bilo je podijeljeno u 40-ak skupina, a svaka je skupina formirana prema svojoj težini na izborima. Konkretno, članovi najmanje bogate skupine imali su svaki do 54 glasa. Točna ljestvica određivala je biračku važnost (fyrkar) svakog birača utvrđenu formulom koja je ovisila ujedno o veličini poreza, posjeda i prihoda.

Sličan sustav primjenjivao se u Švedskoj od 1862. do 1909. na općinske izbore, uz dodatnu osobitost da su i anonimne kompanije imale pravo sudjelovanja na lokalnim izborima, također s brojem glasova koji je ovisio o visini njihova poreza, njihovoj veličini i prihodima. Za gradske općine isti birač, bila to osoba ili poduzeće, nije mogao raspolagati s više od 100 glasova. Za seoske općine, naprotiv, nije bilo nikakve gornje granice te vrste, tako da su na izborima 1871. u Švedskoj bile 54 općine u kojima je jedan birač imao više od 50% glasova. Među tim diktatorima s nepogrešivim demokratskim legitimitetom bio je i sam premijer: grof Arvid Posse, koji je 1880-ih sam raspolagao većinom glasova u općini svog prebivališta, gdje je njegova obitelj imala veliki zemljišni posjed. Bilo je i 414 općina u kojima bi jedan glasač imao više od 25% glasova.

To švedsko začuđujuće hipercenzusno iskustvo, koje završava nakon izbornih reformi 1911., a pogotovo uvođenjem općeg prava glasa 1919. – 1921., bogato je poukama. Kao prvo, pokazuje da ne postoji neegalitarna i egelitarna civilizacijska bit: Švedska je u nekoliko godina prešla iz najžešće hiperneegalitarnog posjedničkog društva (koje je postojalo do 1909. – 1911.) u do srži egalitarno socijaldemokratsko društvo dolaskom na vlast stranke SAP. Može se smatrati da je druga faza odgovor na pretjeranosti prve, bar djelomice: švedski donji i srednji staleži, koji su bili iznimno obrazovani za ono doba, bili su izloženi krajnjem proprijetarizmu, a iz toga je proizišao osjećaj da je vrijeme za oslobođenje od te licemjerne ideologije i prelazak na nešto drugo, u ovom slučaju prihvaćanjem korjenito drukčije ideologije. Često ćemo naići na tako velik iskorak u nacionalnim političko-ideološkim putovima razvoja, primjerice, kad je riječ o poprilično kaotičnoj poreznoj progresivnosti i predodžbama o pravednoj nejednakosti u SAD-u i Britaniji u XX. stoljeću.

Mobiliziranje naroda

Može se smatrati i da je izgradnja suvremene centralizirane države, posebno rano u Švedskoj, prirodno otvorila vrata prema više mogućih razvojnih smjerova. Drugim riječima, jednako organizirana vrlo strukturirana država može biti u službi različitih političkih projekata. Švedsko popisivanje staleža, poreza i dobara, provedeno u XVIII. stoljeću, omogućilo je da se u XIX. stoljeću smisle registri u kojima su popisani glasači s jednim i sa sto glasova. Nakon snažnih ideoloških preobražaja i socijaldemokratskog preuzimanja kontrole nad državnim aparatom ta sposobnost države može voditi i razvoju registara socijalne države u XX. i XXI. stoljeću. U svakom slučaju, taj vrlo brzi preobražaj u Švedskoj pokazuje koliko je važno mobiliziranje naroda, političkih stranaka i programskih platformi u dinamici neegalitarnih uređenja. Kad se svi uvjeti spoje, ti procesi mogu dovesti do brzog i korjenitog preobražaja nekog neegalitarnog sustava, u ovom slučaju u uvjetima pravne države i relativno smirenog političkog i parlamentarog odlučivanja.