Kako je biti Židov danas? Formula je uvijek ista: najprije se govori o novcu pa o utjecaju, a na kraju – krvari

Svoju sam kolumnu nazvala Trag novca. Jer u pravilu taj trag vodi od kriminala i laži do interesa i moćnika koje štite. Daje odgovore na pitanje motiva koji vode do krivca. No u antisemitizmu se taj trag ne zadržava na računima "onih koji upravljaju svijetom" – postao je trag krvi, iz dana u dan sve brutalniji i – nažalost – očekivaniji. Novo normalno. Postoji trenutak u kojem shvatiš da više ne pišeš iz pozicije analitičke distance, nego iz elementarnog instinkta – onog koji služi preživljavanju. U mojim se tekstovima taj trenutak obično prepozna po rečenici koja nije umivena: nije da se povijest ponavlja, ona zapravo nikad nije otišla. Pisati o tome kako je danas biti Židov ne znači baviti se identitetskom egzotikom, nego konstatirati da se nešto u svijetu opasno pomaknulo. Od 7. listopada antisemitizam se više ne skriva. On je institucionaliziran, legitimiziran i često opravdavan. Države ga toleriraju, brojni državnici svojim stavovima i potiču, sveučilišta racionaliziraju retorikom "slobode govora", a ulice normaliziraju transparentima kojima se poziva na nasilje – ponekad šifrirano, ponekad sasvim otvoreno. Jer "od rijeke do mora" znači samo jedno: eliminacija Izraela zajedno s njegovim stanovnicima. Među kojima je trenutačno 20 posto muslimana. U muslimanskim državama – nula Židova ili možda pokoji "element u tragovima", kako se to nazva u kemiji. U svjetskoj populaciji 0,2 posto. Četiri puta(!) manje nego prije Holokausta, kad se procjenjivao na 0,8 posto. No i to je, izgleda, previše.