Kako je balkanski piroman Vučić na kraju uspješno potpalio sam sebe

A godina je započela tako lijepo, kao da su bile uslišane sve mokre želje Aleksandra Vučića i njegova bosanskog guvernera Milorada Dodika. Na američkim izborima pobijedio je Donald Trump, koji se ubrzo počeo javljati ruskom Vladimiru Putinu u zajedničkoj "mirotvornoj" akciji. Fantastično, pomislio je Vučić, dok je zbrajao koristi od novonastale geopolitike. Činilo se da će ova liderska promjena svijet okrenuti u smjeru povratka na vladavinu prava jačega. Trumpova "osvajanja" Grenlanda, Panamskog kanala i Kanade zvučalo je već dovoljno dobro, ali kad se učvrstila i kalkulacija da će Putinova osvajanja ukrajinskog teritorija biti priznata i uvažavana, sreći nije bilo kraja. Vučić je uvijek želio biti mali kalif umjesto kalifa. Balkanski kalif. Od onih ranih 1990-ih, dakle prije već 35 godina, autao se kao velikosrbin s dna kace i gradio sebe kao lidera koji će napokon uspjeti u naumu stvaranja male imperijalne sile na zapadu Balkana. Lukavac, kakav već je, prestao je pričati o svim Srbima u istoj državi i o Velikoj Srbiji, nego je to zamijenio manje zvučnim sloganom o "srpskom svetu". Kao i mnogo toga drugoga, i ovaj novi slogan Vučić nije izmislio, nego ga je maznuo baćuški Putinu, čiji su ideolozi prvi osmislili naziv "ruski svijet". Godinama se trudio i uspio se nametnuti kao balkanski potpaljivač kaosa i relativno uspješni piroman. Taj požar namijenio je susjedima Srbije i s relativnim uspjehom provodio ga je prema vlastima Kosova, Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Nekoliko je puta pokušao kaos prenijeti i u Hrvatsku, no to mu nije uspjelo. Mali imperijalist tako je ostavljen da godinama rovari po zapadnom Balkanu iz nekoliko razloga.