Kad pobožnost postane obična kazališna predstava, vjera isparava

U vremenu prividnog obilja i spokojnog kaosa, Bog se često promatra kao misaoni eksperiment ili kulturološka uspomena. Istraživanja i statistike neumoljivo sugeriraju da ljudima ništa ne nedostaje kada nedostaje Bog. Ovo otkriće, koliko god djelovalo razočaravajuće za one koji se bave evangelizacijom, nije novo; povijest je često bilježila trenutke zaborava Boga. No, pravo pitanje nije je li Bog zaboravljen, već kako je do toga uopće došlo.

Isusova kritika u današnjem Evanđelju nemilosrdna je: oni koji "hodaju u dugim haljinama", traže počasna mjesta i "proždiru kuće udovica" koriste Boga kao instrument – ukras u službi vlastitih ambicija. Njihova pobožnost samo je vanjski sjaj. U njihovim rukama Bog postaje sredstvo za očuvanje privilegija, nevidljivi rekvizit na sceni društvene moći. Ovo nije samo zloupotreba, već aktivno sudjelovanje u stvaranju svijeta u kojem Bog postaje suvišan. Kad pobožnost postane kazališna predstava, vjera isparava.