Kad bi barem tako inventivno kao sirotinju pratili i bogataše

Imovinski je cenzus u 30 godina postojanja hrvatske države zaživio samo u jednom segmentu društva – sustavu socijalne skrbi u kojemu primatelji prolaze kroz sito i rešeto da bi ostvarili pravo na socijalnu pomoć. Kako bi dobivao dojučerašnjih 1000 državnih kuna, odnosno 132 eura, nije dovoljno da čovjek ne radi, nema nikakvih prihoda, da je bolestan ili ga je zadesila neka treća životna nedaća, već se gleda ima li kuću, komad zemljišta ili automobil koji bi mogao unovčiti.

Imovinski je cenzus u sustavu socijalne skrbi od 1991., a detaljnije ga je definirala Vlada Zorana Milanovića 2013., i to kao početak velike reforme koja je trebala zaživjeti u svim segmentima društva, uključujući i porezni. No nije se išlo dalje od socijale. Milanović je morao odustati od poreza na nekretnine, kao što je to učinio i sadašnji premijer Andrej Plenković. Od osobe koja želi socijalnu pomoć očekuje se da proda sve osim kuće u kojoj živi, a kada i to učini, mora dati pristanak da joj država sjedne i na tu kuću i tako zaštiti državni interes.