Jesu li masoni utjecali na ulazak SAD-a u Prvi i Drugi svjetski rat

Buffalo Bill je uistinu i bio slobodni zidar i ušao je u masoneriju u jednoj loži u Nebraski 1871. godine. “Vrlo su uvjerljive tvrdnje da je ulazak SAD u Prvi i Drugi svjetski rat vezan uz utjecaj američke masonerije, kao što je, prethodno, francusko-englesko povezivanje kroz Antantu djelo masona: kralja Edwarda VII. i francuskog ministra vanjskih poslova Delcassea”, navodi Zoran D. Nenezić.

Većina veleposlanika SAD-a poslije Drugog svjetskog rata u ključnim zemljama saveznicama pripadala je slobodnim zidarima. U tome je najkarakterističnija Italija. Iako su masoneriju u Italiju unijeli Englezi, utjecaj francuskog slobodnog zidarstva bio je presudan za njezin daljnji razvoj. Talijansko ujedinjenje, okrunjeno rušenjem papinske države, izvršeno je pod vodstvom talijanskih slobodnih zidara, među njima i samog ujedinitelja Giuseppea Garibaldija, a utjecaju masonerije pripisuje se i odluka ulaska u Prvi svjetski rat, tvrdi Nenezić.

Dolaskom Mussolinija na vlast i uvođenjem fašističke diktature nastaju nepovoljniji dani za talijansku masoneriju, premda je jedna grupa masona u početku sklopila sporazum s Mussolinijem i izvjesno vrijeme radila u njegovu duhu. Nakon Drugog svjetskog rata, masonerija u Italiji ponovno je oživljena, uz američku pomoć.

Daleko od znatiželjnih očiju javnosti, masoni su u Italiji, zemlji prepunoj političkih stranaka, grupa, saveza, odreda, strpljivo ili manje strpljivo pleli mrežu svoje organizacije, zastupljene 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća s nebrojenim viđenim licima poput bivših ministara, najistaknutijih bankara i industrijalaca, novinara i vlasnika velikih izdavačkih kuća, do generala, admirala, visokih dužnosnika kontraobavještajne službe, sveučilišnih profesora, diplomata i liječnika, da bi u naše vrijeme samo unutar Demokratske stranke (PD), nastale od bivše Komunističke partije, bilo oko 4000 masona.

Zanimljiva je i povijest slobodnog zidarstva u Rusiji. Iako se dugo smatralo da se pitanje masonstva Petra Velikog ne može argumentiranije razriješiti jer još uvijek nema sigurnih pokazatelja, pojedini autori i dalje ga navode kao rodonačelnika ruske masonerije, tvrdeći kako je u savez ušao u mladosti u Nizozemskoj, a kao dokaz ističu duh njegove vladavine i posebno njegov testament.

Prva loža u Rusiji osnovana je 1731. – petnaestak godina nakon prve, engleske – a za njezino širenje zaslužni su rozenkrojceri Švarc i Novikov. Uz znatnu podršku ministra i grofa Panina, čovjeka od povjerenja i u milosti carice Katarine II., razvoj slobodnog zidarstva krenuo je uzlaznom linijom. Potom je, s izbijanjem Francuske revolucije, došlo do privremene zabrane rada slobodnih zidara, no caričin sin i prijestolonasljednik Pavle I. bio je jedan od braće koji je u masonski savez ušao uz pomoć kneza Kuragina, stoga je u tom periodu slobodno zidarstvo doživjelo procvat u Rusiji.

Borba različitih masonskih sistema zakratko je usporila njezin razvoj, a karakteristično je da je u ložama sve više i pripadnika srednjeg staleža, za razliku od prethodnog perioda kada je najveći broj slobodnih zidara bio iz aristokratskih slojeva. Uz Ruse, u ložama je i priličan broj Nijemaca, Francuza i Poljaka, a danas se pouzdano zna da su nakon niza zabrana ruski slobodni zidari sve do kraja 19. stoljeća djelovali u brojnim inozemnim ložama, sve do ponovnog otvaranja tijekom prošlog stoljeća.

Utjecaj masona na revoluciju 1905. bio je presudan, navodi Nenezić, kao što je i Februarska revolucija 1917. godine njihovo djelo, s tim da su se mnogi sudionici našli i na strani Oktobarske revolucije iste godine. Dvadeseto stoljeće nakon završetka Drugog svjetskog rata donijelo je raspad kolonijalnog sustava i velik broj novooslobođenih država i izuzetno jak utjecaj slobodnog zidarstva u tim zemljama, pri čemu su brojni lideri tih zemalja, među njima Hajle Selasije i Sukarno, bili slobodni zidari, a za Nasera se zna da je imao određenih kontakata i planova s masonskim ložama.

Iako je slobodno zidarstvo službeno zabranjeno u Kini, tek je 1954. tamošnja Velika loža preseljena na Tajvan, a Čang Kai-šek bio je prilično značajna masonska ličnost. Zabrana rada uslijedila je i u Pakistanu, Siriji, Tunisu, Alžiru...

Odnos slobodnog zidarstva i Katoličke Crkve ili pak komunizma tijekom stoljeća zahtijeva posebne tekstove, stoga preostaje ponešto ispričati i o ženskom slobodnom zidarstvu. Takozvane stare dužnosti Andersonove Konstitucije, na koje se naslanjaju svi masonski sustavi, bar formalno ne priznaju mogućnost primanja žena u savez slobodnih zidara.

Međutim, tijekom tri stoljeća organiziranja i djelovanja, masonerija je prolazila kroz različite razvojne etape, uvjetovane potrebom za prilagođavanjem i usavršavanjem vlastita ustroja. U tim unutrašnjim strujanjima često se i pitanje ulaska žena u savez javljalo kao jedno od najzanimljivijih. Prvi tragovi postojanja ženske masonerije javljaju se oko 1730., i to u Francuskoj, u kojoj su žene vladajućih slojeva, ali i kurtizane, bile u položaju znatnijeg utjecaja na društvenu svijest i tokove.

“Žene su neprekidno pritiskale ložinska vrata, otvarale društvene klubove sa strukturom sličnoj masonskoj da bi im se na kraju dopustio pristup u tzv. adaptivne masonske lože rezervirane za žene, koje su dopuštale i pristup muškarcima”, navodi Nenezić.

Veliki Orijent Francuske je 1774. priznao postojanje adaptivnih loža, smatrajući ih pravima u duhu masonske Konstitucije. Ove lože su se s vremenom širile i izvan granica Francuske, da bi se posebno umnožile na sjevernoameričkom kontinentu, inzistirajući na karitativnom djelovanju. Od konca 19. stoljeća, sa sjedištem u Parizu, osnovana je međunarodna mješovita masonerija “Le Droit Humain”. Ovaj asimilacijski sustav ima 33 stupnja, a ravnopravni članovi su i žene i muškarci. I danas mu se Sveopće vrhovno vijeće nalazi u Parizu no vanjski, formalni odnosi suradnje nisu s ostalim masonskim sustavima u stanju općeg uvažavanja.

Praktični ciljevi sustava “Le Droit Humain” kreću se od intelektualnih i filantropskih do demokratskih i političkih, opet u duhu općemasonskom, a i u doratnoj Jugoslaviji postojale su dvije lože u Zagrebu – “Humanitas” i “Pitagoras” – koje su pripadale upravo ovom komasonskom sistemu. O tome koliko je danas brojno slobodnozidarsko bratstvo, autori se uglavnom ne mogu složiti, a brojevi prilično variraju.

Pitate li Branka Šömena, autora najznačajnije trilogije o slobodnim zidarima u 21. stoljeću u Hrvatskoj, reći će da ih je u svijetu oko šest milijuna. Zoran Nenezić, autor knjige o jugoslavenskim masonima u svome je djelu još 80-ih navodio podatak o osam milijuna aktivnih slobodnih zidara u cijelom svijetu.

“Ni puno, ni premalo. Ali, čini se, ipak dovoljno da se osigura djelotvoran utjecaj na glavne tokove života, od onih koji su određeni okvirima multinacionalnog kapitala, preko inzistiranja na miroljubivim principima politike u svijetu, do stvaranja iluzija da ima razloga za aktivnost, jer će najsposobniji, bez obzira na socijalni status, ipak uspjeti”, piše Nenezić.

Tijekom 302 godine postojanja, organizirano se slobodno zidarstvo mijenjalo kao i svijet u kojem djeluje: ipak ono je to činilo ne mijenjajući svoju narav i svoja temeljna načela. Oni koju su utemeljili slobodno zidarstvo, četiri londonske lože koje su se 1717. sastale da osnuju prvu veliku ložu, nisu mogle ni zamisliti što će sve iznjedriti njihovo djelo: bratstvo među ljudima diljem svijeta koji se posvećuju, kako to braća vole reći, promicanju tolerancije, dobrotvorstva, istinoljubivosti i nesebična usavršavanja čovječanstva.