Jesu li Europljani zbog Ukrajine spremni na odricanje?

Svijet nije pošten, nikad nije ni bio, komentirao je kolega iz Bruxellesa dodjeljivanje statusa kandidata za ulazak u EU Ukrajini i Moldaviji i hladnu odbijenicu BiH. Kao da je BiH globalni status ratne žrtve politički kapitalizirala jednim Oscarom (zasluženim) u kategoriji filma na stranom jeziku i jednim trećim mjestom na Eurosongu. Ukrajincima zasad ide puno bolje. Osim osvajanja Eurosonga (sudeći prema kvaliteti ukrajinske kinematografije, na Oscar će se načekati), pošlo im je za rukom u samo četiri mjeseca ono što mnogim zemljama nije desetljećima. Primjerice, Turskoj koja je članica Vijeća Europe od 1949. godine, Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) od 1961., a Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS) od 1973., status kandidata za članstvo u Europskoj uniji službeno je priznat tek 1999. godine. Danas, 23 godine kasnije, ulazak Turske u punopravno članstvo EU na razini je fikcije. S aspekta vladavine prava i demokratskog standarda, dobrim dijelom opravdano. Slična je perspektiva i sa zemljama koje su već započele pregovore o pridruživanju ili imaju status kandidata, poput Sjeverne Makedonije, Albanije, Srbije i Crne Gore. Bivši predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker izjavio je 2016., dok se još taložila prašina majdanske revolucije, da će trebati najmanje 20 do 25 godina da se Ukrajina pridruži EU. Godinu kasnije stupio je na snagu sporazum o pridruživanju, pa je nešto optimističniji od Junckera bio tadašnji predsjednik Ukrajine Petro Porošenko koji je izjavio da bi se Ukrajina mogla pridružiti EU do 2030. Dakako, bez ikakve primisli na brutalnu rusku agresiju, koja je u očima javnosti ispala veliki poguranac Ukrajini na putu eurointegracija. Ali i više od toga. Iako je Putin prije tjedan dana izjavio da nema ništa protiv ukrajinskog približavanja EU, ruski dužnosnici i analitičari tvrde da tome nije baš tako.