Jaki smo u svoja četiri zida, ali kad treba na javni prosvjed, nema nikoga

Lijep je dan babljeg ljeta, posljednji sunčan uoči zahladnjenja i kiše, zadnja prilika za uživanje u šetnjama osječkim korzom ili čuvenom promenadom uz Dravu. A nedaleko, na Trgu slobode, stotinjak ili najviše dvije stotine građana nešto viče, spominju neku Dravu, ali čini se da to nije ta rijeka uz koju nas sunce mami. Na svježem smo zraku. Milina.

Nisu prošla ni tri dana otkako se razišao gust crni dim koji se nadvio nad Osijekom i Osječko-baranjskom županijom. Kakav dim?, zapitat ćemo se ironično. Jer, kao da ga nije ni bilo, kao da nismo sedam dana bježali u kuće i skrivali se od otrovnih spojeva i čestica plastike koje su se vinule u zrak kada je buknuo požar u najvećoj hrvatskoj tvrtki za preradu plastike Drava International. Da, to je ta druga Drava, čije ime uzvikuje ona šačica Osječana na Trgu slobode. Građani su to koji su izašli na prosvjed kako bi zatražili odgovore i odgovornost za najveću ekološku katastrofu koja je pogodila Osijek i Slavoniju. Kakva katastrofa?, zapitat ćemo se cinično.