Kad nisu našli žene u Hrvatskoj koje su spremne živjeti u Dalmatinskoj zagori, tamošnji muškarci u potragu za suprugama zaputili su se na Filipine! I to doslovno jer Hrvatska ne poznaje pojam zaručničke vize, a upoznavanje preko interneta državi je sumnjiva stvar, pa do u detalje provjerava motive i debljinu novčanika hrvatskih građana i Filipinki koje su im odlučile reći “da”. Da smo Amerika ili Kanada, bilo bi razumljivo da država sve one koji se požele oženiti strankinjama sumnjiči da iza takvog vjenčanja stoji fiktivni brak zbog dobivanja papira u obećanoj zemlji, ali takve detaljne provjere kad hrvatski državljani sklapaju brakove sa strankinjama rade se i u Hrvatskoj iako, osim susjedima, i nije naročito privlačna strancima.
Država bi zapravo trebala biti sretna što se Filipinke žele doseliti u Hrvatsku, osobito u područja iz kojih su se mladi iselili i olakšati život svojim građanima koji su u ženama s Filipina pronašli svoj životni izbor.
Branitelji iz Zagore
A koliko država komplicira vjenčanja hrvatskih državljana i strankinja najbolje zna Trogiranin Joško Jakus (46), i sam u vezi s Filipinkom Michelle, koji je volonterski pomagao muškarcima iz Zagore, uglavnom braniteljima, u upoznavanju s Filipinkama i rješavanju birokratskih zavrzlama.
Jakus je prije pet godina upoznao Michelle i nije morao prolaziti muke kao njegovi znanci jer je Michelle, koja radi za belgijsko veleposlanstvo u Zagrebu, imala radnu vizu. Na ideju da spaja ljude došao je nakon što je upoznao dvije Filipinke koje su radile u Marini Frapa u Rogoznici s prijateljima, a danas razmišlja da otvori agenciju za posredovanje u sklapanju veza i brakova hrvatskih državljana s Filipinkama. Koliko god nekome ta ideja izgledala staromodna, temeljno je da treba poštovati slobodu tuđeg izbora i nevažno je što mi osobno mislimo o tome dok je samo jedan čovjek sretan zbog svog odabira. Uostalom, svatko ima pravo na slobodu da se veže ili ne veže za nekog, pravo da čeka da mu se dogodi ljubav ili da je traži preko interneta ili posrednika. U Hrvatskoj, kaže Jakus, trenutačno živi između 200 i 300 Filipinki koje zbog sličnog mentaliteta nemaju problema s prilagodbom u Hrvatskoj, a u materijalnom smislu na Filipinima je stanje još lošije nego u Hrvatskoj. Tamo, govori Jakus, osoba s fakultetom u prosjeku zarađuje oko 300 dolara.
– Temperament Filipinki je sličan našem i kad one dođu, tu i ostanu, nisu kao Ukrajinke koje dobiju vizu pa odu dalje. Za razliku od naših žena, nije im problem živjeti u Dalmatinskoj zagori s muškarcima koji žele ostati u svojim rodnim mjestima – kaže Jakus. Sedam vjenčanja muškaraca u četrdesetima i pedesetima s Filipinkama posljedica je njegova posredovanja pri upoznavanju, započetom preko interneta, a “spojio” je još sedam parova. Kako Hrvatska ne poznaje zaručničku vizu, a turističke vize teško prolaze, većina muškaraca, danas oženjenih Filipinkama, po svoje odabranice, govori Jakus, morala se zaputiti na Filipine i potrošiti šest, sedam tisuća eura i vjenčati se tamo s njima da bi ih mogli dovesti u Hrvatsku.
– U Trogiru su se čudili jednom mladoženji kao da je pao s Marsa kad je rekao da se upoznao sa ženom preko interneta. Pa nismo u srednjem vijeku. Kad Filipinkama odbiju turističku vizu, muškarci odavde moraju ići na Filipine po zaručnicu, ostati tamo minimalno 20 dana dok se ne vjenčaju i dok se ne srede papiri. I kad ih dovedu kao supruge, država komplicira pa traži od njih da imaju dovoljno novca na računu za uzdržavanje supruge. A kad se sklapa brak hrvatskih državljana, nitko te ne pita za novac – kaže Jakus. Priča nam o slučaju Stjepana iz trogirskog zaleđa i Filipinke Ivabelle, koje je nakon vjenčanja na Filipinima u Trogiru dočekala bitka s birokracijom. Da bi Stjepan mogao za suprugu dobiti bračnu vizu na godinu dana, uz niz dokumenata od njega se tražilo da ima na računu 2500 kuna mjesečno za uzdržavanje supruge. Danas Stjepan, inače branitelj i dragovoljac Domovinskog rata, živi sa suprugom Ivabelle u selu Ljubitovici i čeka dijete.
Teško do turističke vize
Ako Filipinke i dobiju turističku vizu na šest mjeseci, također moraju imati na računu 70 eura po danu, što su tražili od Melone, potvrdu o najmu apartmana ili stana u Hrvatskoj, potvrdu o zdravstvenom osiguranju... Melone je bila izložena i pitanjima zašto baš želi doći u Hrvatsku, tko joj je rekao za našu zemlju i na kraju vizu nije dobila, pa će se njezin odabranik Mijo uskoro zaputiti na Filipine i na vjenčanje.
>> Najteže je oženiti škrtog muškarca, ali i udati ženu koja je stalno namrgođena
U Hrvatskoj u dobi od 18 do 40 ima više muškaraca nego žena, točnije 150 tisuća više je muškaraca nego žena. Taj deficit mlađih žena je najočitiji na selu i manjim mjestima. Hrvatska mora i o tome voditi politiku i nikako ne smije otežavati useljavanje mlađim ženama iz egzotičnijih država. Sramota da Hrvatska daje papire isljučivo muškarcima migrantima, kao da nemamo dovoljno muškaraca u državi. Savetujem neženjama koji teško u Hrvatskoj pronalaze supruge da potraže supruge u sjevernoj Albaniji, tamo živi puno Albanki katolkinja koje su zgodne i jedva čekaju da se udaju i postanu majke, također i u Ukraijni se isplati tražiti supruge.