Ekskluzivno u obzoru

Ivo Sanader iz zatvora: Je li Aralica komunist ili HDZ-ovac

Foto: Marko Lukunić/PIXSELL
Ivo Sanader
Foto: Marko Lukunić/PIXSELL
Ivo Sanader
Foto: Danijel Kasap/PIXSELL
Ivo Sanader,Fimi media
Foto: Danijel Kasap/PIXSELL
Ivo Sanader,Fimi media
08.02.2014.
u 12:20
Tekst koji objavljujemo nastajao je zatvoru u Remetincu, za vrijeme radnih sastanaka dr. Ive Sanadera i njegova odvjetnika Gorana Suića. Sanaderove riječi i razmišljanja odvjetnik je bilježio. Na molbu uredništva Obzora, gospodin Suić nam je ustupio svoje bilješke i omogućio objavljivanje.
Pogledaj originalni članak

U Večernjem listu od 10. prosinca 2013. Ivan Aralica je na gotovo dvije stranice pod krinkom kvazipolitičke raščlambe aktualnog stanja u zemlji objavio prljavi pamflet pod naslovom: “Da nisu manipulirali Budišom i Sanaderom, mentalni komunisti ne bi nikad došli na vlast”.

Na Araličine kvazipolitičke emanacije i sporadične napade dosad nisam reagirao, no čini se da je ovo prigoda u kojoj to valja učiniti, pa ću najprije navesti razloge zbog kojih reagiram.

Prvi je to što me Aralica, dosad najžešće, napada danas kad sam u istražnom zatvoru i kad je vrlo lako (i valjda unosno, što je u njegovu slučaju najvažnije) na valu opće histerije dodati još nekoliko prljavih i nedopustivih udaraca.

Drugo, on ponavlja laži, dopunjavajući ih svaki put novim nijansama, rekreirajući političke teze koje odražavaju trenutačno stanje na krajnjoj desnici. Tako se ovog puta (vidi u tekstu) dodvorava sadašnjem predsjedniku HDZ-a, koji bi po Araličinu naputku trebao objediniti desnicu!

Treći je razlog to što u ovom pamfletu uzurpira sudske ovlasti proglašavajući me krivim prije kraja sudskih postupaka. Četvrto, on prisvaja sebi i Božje prerogative i božanski autoritet. Kako? Tako što bez imalo srama apodiktički tvrdi da sam ja kršio sedmu i osmu Božju zapovijed. Razvidno je da on s vjerom, s katoličanstvom i s kršćanstvom nije “na ti”, jer da jest, znao bi da je jedan od najvećih grijeha uzimati sebi za pravo da sudiš drugome i određuješ tko je počinio kakav grijeh, umjesto da to prepustiš Bogu.

S najbližim sam suradnicima, kao i s mnogim drugima raspravljao i tražio putove izlaza iz političke krize u koju smo bili upali.

Peti je razlog činjenica što je riječ o opasnom tipu totalitarnog uma, o čovjeku koji se, ne samo u spomenutom tekstu, tobože bori protiv svih totalitarnih pojava, ali se pri pobližoj raščlambi tog teksta razotkriva kao kriptototalitarist. Kad on kaže da će se “ovo” još dugo događati Sanaderu, iz njega progovara bivši član jugoslavenske Komunističke partije, organizacije čiji su članovi ovakvim javnim pogromom, kakav prakticira Aralica, ljude unaprijed osuđivali.

Nakon što sam u travnju 2000. na 5. općem saboru bio izabran za predsjednika HDZ-a, jedan od prvih koji je zatražio razgovor sa mnom bio je Ivan Aralica. Primio sam ga u svom uredu u stranci otvorena srca i s dužnim poštovanjem. Bilo je to teško vrijeme za nas, doživjeli smo bili tri teška udarca Tuđmanovu smrt te poraze na parlamentarnim i predsjedničkim izborima. Stranka je bila dobrano uzdrmana, mnogi su iz straha ili oportunizma napuštali naše redove. S najbližim sam suradnicima, kao i s mnogim drugima raspravljao i tražio putove izlaza iz političke krize u koju smo bili upali. Očekivao sam i od njega možda kakvu novu ideju. Ostao sam međutim zapanjen njegovom niskom razinom razumijevanja politike i njezinih zakonitosti.

Ivane, ne živimo u monarhiji

Predlagao je da u jednu novu političku organizaciju pozovemo sve od centra do krajnje desnice, da HDZ bude na čelu tog ujedinjenja, a da za predsjednika te nove političke stranke postavimo Miroslava Tuđmana. I to zato, obrazložio je Aralica, što je bio Franjin sin. “Ivane, ne živimo u nasljednoj monarhiji. Kako to misliš da Miru postavimo za predsjednika? Pa ne ide to tako. Osim toga, HDZ može samo izgubiti takvim manevrom; u političkom smislu mi ne možemo ništa dobiti ujedinjavanjem s malim strankama krajnje desnice”, odgovorio sam mu. Naglašavao sam da se ne da zavesti napašću pukog pribrojavanja malih postotaka tih stranaka HDZ-ovu postotku. Naših, primjerice, 30%, kad im se pridodaju tri puta po 1% od tri male stranke, neće u konačnici dati 33% nego 20% - 25%. “Zašto, kako to?” čudio se. “Zato što birači HDZ-a nisu pobornici ekstremnih i radikalnih stajališta što ih zastupaju te strančice. Da jesu, birali bi njih, a ne HDZ. Pa ćemo zbog onih 3% izgubiti na drugoj strani 10-ak%.” Nije shvatio ili nije želio shvatiti, svejedno. A u pogledu Mire Tuđmana naveo sam mu još jedan razlog zbog kojega bi on bio neprikladan za takvu poziciju, kad bi se kojim slučajem i krenulo u taj projekt, a što za mene nije dolazilo u obzir. Miro nije bio član HDZ-a niti je u dotadašnjih deset godina postojanja stranke htio ući u njezino članstvo. Čak je odbijao opetovane pozive svog oca da se učlani. On je na takav svoj izbor imao pravo i takvo je stajalište odražavalo njegov konzistentni politički kredo – kao suosnivaču, s Antunom Vujićem, Hrvatske socijaldemokratske stranke koja se kasnije utopila u SDP-u, Miri je HDZ u političkom smislu vjerojatno bio stran. Aralica nije prihvaćao moja obrazloženja koja su proizlazila iz željezne političke logike, pa je bilo jasno da je na razgovor došao s čvrstim planom, kao izaslanik jedne male neformalne skupine koja bi bez demokratskih izbora i procedura zasjela na čelo najveće političke snage u zemlji, pod krinkom maglovite, romantične i tada kontraproduktivne ideje o “objedinjenoj desnoj oporbi”. Rekao sam mu napokon neka lijepo ode tamo i onima odakle je i od kojih došao prenese da ništa od toga dok ja vodim HDZ.

Foto: Marko Lukunić/PIXSELL

Tobožnji Tuđmanov apologet

Taj je njegov prijedlog, razmotri li ga se pomnije, uza svu političku besmislenost bio i zapravo i najperfidniji mogući napad na HDZ i Franju Tuđmana. Naime, ta bi nova objedinjena politička snaga trebala nositi i novo ime, predlagao je Aralica, jer je HDZ ionako proskribiran i gotovo zabranjen. (Prisjetimo se i da je tadašnji premijer i predsjednik SDP-a Ivica Račan u razgovoru za talijanski filokomunistički dnevnik L’Unita izjavio da je HDZ pod istragom. Ironijom sudbine desetak godina kasnije Jadranka Kosor je HDZ dovela pod istragu i na optuženičku klupu). Taj tobožnji današnji apologet Tuđmanova imena i djela tražio je dakle od njegova nasljednika da se odrekne imena Tuđmanove i svoje stranke pod čijim je vodstvom hrvatski narod ostvario svoje najveće političke i ratne pobjede. Sve sam to odbio. On je otišao, te pomogao u osnivanju HIP-a i Hrvatskog bloka, a nakon propasti tih političkih projekata i istovremenih velikih pobjeda HDZ-a, bilo je razvidno da su i Aralici i njegovim istomišljenicima hrvatski birači glasno i odlučno rekli ne”. U Araličinu slučaju ovog konkretnog pamfleta, riječ je o dvostrukoj frustraciji: prva, proistekla iz mog odlučnog odbijanja njegovih prijedlog iz 2000., nakon čega je izgubio svaku šansu da u politici igra neku zapaženiju ulogu, i druga, proistekla iz njegovih potonjih političkih neuspjeha sa spomenutim projektima (HIP, Hrvatski blok). To su pravi razlozi ovih njegovih napada u Večernjem listu.

Aralica je, dakle, neuspješni i minorni političar. Činjenica je da je HDZ-u išlo dobro dok smo njega, Pašalića i slične držali podalje. Kad je njih nakon mog odlaska Kosor ponovno pripustila blizu, mijenjajući onu na općim saborima zacrtanu politiku i koketirajući tako s ekstremnim političkim skupinama, HDZ je izgubio izbore. Ne zaboravljam pritom nipošto na glavni razlog tog poraza – Kosor je vlastitu stranku, bivšeg predsjednika, nekoliko ministara i dobar dio poduzetničke elite proglasila korumpiranima i politički ih unaprijed osudila, dajući nalog Državnom odvjetništvu za progon. Danas tu Kosoričinu rabotu, samoubojstvenu u političkom smislu, nastavlja Aralica.

Tko je, dakle, Ivan Aralica? I odakle mu autoritet za klevete, diskvalifikacije i laži koje širi o meni?

Stari, okorjeli totalitarist

Istovremeno dok su mu usta puna osuda totalitarizma i citata iz dokumenata europskih institucija, on se sladostrasno prepušta kršenju ustavnih načela i odredaba, kršenju Europske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama. Tako nam se Aralica prikazuje kao stari, okorjeli totalitarist. On najprije kaže da je “na državnoj razini zavladala korupcija umjesto vladavine prava i organizirani kriminal umjesto ljudskih prava”, a već u sljedećoj rečenici on u maniri predanog staljinističkog inženjera ljudskih duša donosi svoju presudu: “Sanader je, taj vrli reformator, dobar primjer za oboje.” Naravno da je za njega posve nebitna činjenica da ne postoji nijedna pravomoćna sudska presuda u ovim politički motiviranim procesima, na temelju koje bi presude on onda mogao iznijeti takvu ocjenu. Aralica trivijalizira Ustav i demokratska načela, štoviše – on nad njima vrši besprizorno nasilje.

Često se čudimo tzv. žutom tisku, a najveće žutilo, kako Araličin primjer zorno pokazuje, dolazi od elitnog predstavnika književnog ceha.

Tko je, dakle, Ivan Aralica? I odakle mu autoritet za klevete, diskvalifikacije i laži koje širi o meni? Zna se da je bio komunist, član jugoslavenske Komunističke partije. Ne bih mu to spočitavao, premda sam to nisam bio, da se on u spomenutom pamfletu lažno ne obračunava s komunizmom, ovaj put s mentalnim komunizmom, kako ga on naziva. Lažno? Naravno. Aralica je sam mentalni komunist, ako je totalitarizam bio jedna od značajki komunizma, a bio je. U tom je totalitarizmu vrijedila ona – partija te tuži, partija ti sudi. U maniri toga gesla i prakse, Aralica meni presuđuje. Nije on naivan, zna da ne smije to raditi u demokratskom društvu, ali dobro je za svaki slučaj izvršiti dodatni pritisak, računa.

Kad su nakon demokratskih promjena u samostalnoj Hrvatskoj za kormilo zemlje došli HDZ i Franjo Tuđman, Aralica nam se ubrzo prišaltao. Njegovo domoljublje nije bilo i domoljublje Franje Tuđmana na koga se on toliko poziva, ili Luke Bebića i drugih. Uz nas je druge sjedio s Franjom Tuđmanom, ne zato što bi s Tuđmanom dijelio iste vrijednosti, nego zato što je Tuđman bio državni poglavar, a HDZ stranka na vlasti. Dopustio je tako da ga Tuđman proglasi potpredsjednikom HDZ-a, prešućujući mu da uopće nije član stranke. Tu je činjenicu svekolikom općinstvu otkrio tek nakon Tuđmanove smrti, kad se bio valjda pobojao da će mu ta visoka stranačka dužnost biti smetnja u vremenima nove vlasti. Tko tu, dakle, krši Božje zapovijedi?

Ovaj je Araličin pamflet i dijelom kontradiktoran, on u jednom dijelu nešto tvrdi što u drugom potom pobija. Tako će, primjerice, iznijeti postavku da sam ja bio projekt mentalnih komunista obojenih u crveno (a ja da sam mentalni komunist obojen u crno). Što to znači? Što sam ja kao projekt? Nema valjda što drugo značiti i na što se drugo odnositi, nego na najvišu dužnost koju sam obnašao, na onu premijersku, pa bi u Araličinoj hermeneutici to značilo da su mene ti mentalni komunisti obojeni u crveno doveli na vlast. Jer sam bio njihov projekt. Međutim na drugom mjestu u tom istom pamfletu tvrdi da sam ja doveo na vlast garnituru tih mentalnih komunista obojenih u crveno.

A da bi zbrka bila još veća, pobrinuo se sam Ivan Aralica. U vrijeme HDZ-ovih i mojih političkih uspjeha, kad je bilo vrlo konjunkturno hvaliti tadašnjeg premijera uzimajući i za se male zasluge za njegove uspjehe, na stranicama ovih istih novina iznio je laž da me je on predložio za predsjednika HDZ-a. I što ćemo sad s najnovijim Araličinim tezama? Jer, ako me je on, kako je tada tvrdio, predložio za predsjednika stranke, a ja u tom svojstvu potom pobijedio na izborima i postao premijer, to bi onda značilo da me je zapravo Aralica doveo na vlast. Pa bi mu pitanje bilo – jesu li me na vlast doveli “mentalni komunisti”, kako sad tvrdi, ili on, kako je onomad tvrdio? Ili je to jedno te isto? Ili sam ja, kako opet tvrdi, doveo “mentalne komuniste” na vlast, što bi značilo da je za dolazak na vlast “mentalnih komunista” zapravo odgovoran on? Ili se on naprosto ne može nositi s tolikom zbrkom u glavi? Aralica je uvijek loš kad miješa politiku i književnost, realni život i fikciju. On piše neistine. Naveliko. Trgovac je lažima na veliko. Aralica fikcionalizira politiku, u njegovu pamfletu u Večernjem listu nije riječ o književnosti nego o stvarnom životu, pa se taj tekst zapravo dekonstruira kao utopijska gesta opasnih namjera.

Komunističko kukavičje jaje

Ništa, dakle, od tih mentalnih zbrkovnih sastavnica nije istina. Aralica s mojim izborom za predsjednika HDZ-a nije imao ama baš ništa, niti me je predlagao niti podržavao. Nije ga uopće bilo blizu, dao je bio petama vjetra, bilo je to, prisjetimo se, vrijeme kad je javnosti obznanio da nikad nije bio član HDZ-a. Bilo je to vrijeme u kojem je samo jednom, skrivećki, došao u HDZ da mi predloži onaj sumanuti politički projekt.

On je svu ovu zbrku mogao izbjeći da je kao “veleumni političar” ušao u političku arenu i ogledao se sa mnom, bilo na stranačkim bilo na državnim izborima. Iznese svoj program, ja svoj, pa neka birači presude. Ali, on je u političku arenu uvijek slao druge, hipove i blokove. On je ostajao u sigurnoj zavjetrini i sigurnosti busije. Iz koje se tako lako može po drugome pucati, pogotovo kad je taj u istražnom zatvoru. Aralica je birao i bira zasjedu kao vrhovno načelo svog političkog djelovanja. On i na takav izbor ima pravo, kao i ja na zaključak da se kukavičluk amblematski nadvija nad njegovim političkim “aktivizmom”.

Možda to i nije čudno za čovjeka koji je bio član jugoslavenske Komunističke partije u vrijeme kad su mnogi odbijali i pomisao na to članstvo, riskirajući gdjekad i svoje karijere, a možda i egzistencije. Kad je došla sloboda, neovisnost i demokracija, i kad je mogao birati članstvo u nekoj od mnogih (konačno!) demokratskih stranaka, on to nije učinio, nego se ušuljao u vodstvo tada vladajuće, pretvarajući se da je član, a nije bio. Što je onda Aralica po vlastitu izboru? U Partiju je ušao, u HDZ nije. Je li, dakle, komunist ili hadezeovac? Je li partijac ili demokrat? Sudeći po njegovu djelovanju Aralica je komunističko kukavičje jaje u njedrima demokracije i HDZ-a. Njegov (politički) um tipičan je proizvod totalitarnog sustava. Optuži nekoga bez dokaza, lažno, pa ga osudi bez dokaza, presudi mu ne čekajući pravosuđe. Postavi konstrukciju koja će unaprijed ovjeriti tvoje pljuvanje po nekomu – to je modus operandi (v)aralica svih fela.

Završno, Nijemci kažu: Schuster, bleib bei deinen Leisten. Drž’ se onoga što znaš. Araličina politička karijera je neslavna, neuspješna i promašena. A to proizvodi frustracije koje se zrcale u ovakvim pamfletima i u fikcionalizaciji politike.

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 70

CI
cicibela
13:16 08.02.2014.

Aralica može biti komunist, HDZ-ovac, crni vrag, ili ništa, on nas nije pokrao, niti izdao nacionalne interese, pa nas njegovo ideološko opredjeljenje i ne zanima. "Dragi" Ivo, zanima nas gdje je silna lova koju si ti pokrao, pa ubuduće piši o toj temi.

Avatar Maximilian Jure Kučina
Maximilian Jure Kučina
12:41 08.02.2014.

Gdje je lova,to je najbitnije.Ova magla i teoretiziranje te glumljenje zrtve,ne pali kod nas. Citamo te k'o otvorenu knjigu.

Avatar sayla 007
sayla 007
13:27 08.02.2014.

Nema veceg zlocina na svijetu od Veleizdajnika vlastiga naroda. Za ovu vrstu zlocina treba izmisliti posebne Tribunale, prvi koji zdrpi lipu n a r o d u, odmah po kratkom postupku.