Ivan Šimonović - taktičar kojemu javnost vjeruje

“Ova presuda je velik uspjeh, ali je to samo prva runda i tek sada slijedi velik posao” rečenica je ministra pravosuđa Ivana Šimonovića kojom je vrlo decentno prokomentirao veliki osobni uspjeh – proglašavanje Međunarodnog suda pravde nadležnim za hrvatsku tužbu protiv Srbije zbog genocida.

Kao zastupnik Hrvatske u tužbi protiv Srbije, Šimonović je na slučaju radio punih osam godina. Prihvatio ga se 2000. godine, u vrijeme kad je bio hrvatski veleposlanik pri UN-u. U to je doba vlada Ivice Račana tek preuzela vlast, a javnost se suočavala s negativnim aspektima Tuđmanova naslijeđa. Dio toga naslijeđa bila je i priprema tužbe protiv Srbije povjerena američkom odvjetniku Davidu Rivkinu koji je za golem iznos (spominje se da je svota prešla milijun dolara) napravio vrlo skromnih desetak stranica tužbe.

Slično kao i sada, Šimonović je na ovome slučaju znao poentirati i prije osam godina. Jasno je stavio do znanja da podmeće leđa, i unaprijed se ogradio od odgovornosti za mogući neuspjeh upozorivši da nitko ne može jamčiti konačan ishod, posebno ne u uvjetima kada stvar ne vodi od početka.

Prosuđuje li se Šimonovića kao zastupnika Hrvatske pri Međunarodnom sudu pravde u Den Haagu, onda bi se bez pretjerivanja moglo reći da je izvrstan činovnik koji dobro proanalizira situaciju, određuje dobru strategiju i održava koncentraciju i upornost na vrlo duge staze. O tome govori i pomalo zaboravljena činjenica da je na tužbi koja je sastavljena u 7 svezaka, na 2800 stranica, radio tim od 25 ljudi, ali je u javnosti ostao upamćen samo Šimonovićev angažman. Ivo Josipović koji je uz njega bio najaktivniji, povukao se u proljeće prošle godine.

Unošenjem određene doze opreza u javni nastup Šimonović pojačava dojam ozbiljne i odgovorne osobe. Upravo zbog toga vjerojatno mu nitko i ne zamjera što je još prošle godine bio na stavu da treba razmotriti mogućnost nagodbe sa Srbijom, odnosno, kako je naknadno objasnio, dolaska do cilja drugim sredstvom.

Ovakvim načinom rada, te promišljenim i dobro taktiziranim nastupima Šimonović ostavlja dojam uvjerljivosti, koji je posebno došao do izražaja prilikom preuzimanja funkcije ministra pravosuđa. Kao prorektor Sveučilišta u Zagrebu pristao je da gotovo preko noći postane jedan od stratega borbe protiv organiziranog kriminala. U dva dana razlučio je što je najbitnije, zauzeo samouvjeren stav i upriličio prezentaciju nakon koje mu je javnost vjerovala zacijelo više nego što je objektivno mogao sam sebi.