Ipak smo svi “mi Hrvati” pa “smrdljive razglednice” nudimo i u Splitu i u Zagrebu

Nije zbog naslade već zbog spoznaje da smo ipak svi “mi Hrvati” i u Splitu i u Zagrebu, “oduševila” me spoznaja da se “smrdljive razglednice” nude turistima u oba grada. I splitski mediji izvještavaju o naslagama otpada oko kontejnera, čak i u elitnim Bačvicama, zbog jednako sinergijskog učinka loše organizacije odvoza otpada i neodgovornih građana kojima je bitno samo da otpad kako god izbace iz svoga životnog prostora, stvarajući dojam kako se u njihovoj četvrti ne drži do čistoće pa i nije strašno toj ružnoj slici i sam dati svoj doprinos. I što je najgore, čime se širi loš primjer za mlade generacije koje se navikavaju na život u prljavštini. U Zagrebu taj dojam dodatno pojačavaju grafitne škrabotine ne samo na oronulim fasadama već i na skupo plaćenim svježe uređenim pročeljima. Impresivno je koliko su štetočine u stanju investirati vlastita sredstva samo kako bi naružili tuđe, s obzirom na količinu tog vandalizma, a po HRT-u 3500 je grafita u Donjem gradu. Ništa bolje nije ni u Splitu. S tim da mediji više značaja daju sadržaju društvenih ili često političkih poruka čime samo daju na važnosti medijskoj vidljivosti i zapravo samo potiču autore dok se ignorira šteta koju ne čine samo vlasnicima zgrada nego i svima koji žive u tom gradu. U Zagrebu je još u studenome 2022. najavljen hvale vrijedan skupi projekt čišćenja površina od grafita, ali sudeći po izgledu središta grada za realizaciju tog projekta aktualnoj vlasti očito bi trebalo barem još nekoliko mandata. Premda, unatoč tehnološkim mogućnostima nadzora i identifikacije, još čekamo objavu senzacije da je neki vandal uhvaćen, kažnjen i natjeran da o svom trošku vrati izgled fasade u stanje prije nego je ostavio trag svoje poganosti, neodgojenosti i nekulture. Svi ti grafiti i prljavština po ulicama govore o uspješnosti odgoja prije svega starijih generacija, a onda i kako su naučeno prenijeli na mlađe.