Reportaža

Imigranti pred tunelom u La Mancheu: Čekajući smrt u Calaisu

Foto: Tomislav Krasnec
imigranti
Foto: Reuters/PIXSELL
imigranti
02.08.2015.
u 23:00
Večernjakov reporter s imigrantima pred tunelom u La Mancheu
Pogledaj originalni članak

Hani ima 27 godina i propješačio je Saharu. Put kroz pustinju trajao je 26 dana. Neki su umirali, no Hani je preživio. Od Eritreje, svoje domovine, putovao je ukupno tri mjeseca do ovog šumarka izvan francuskog lučkog grada Calaisa. Šumarak tone u noć dok društvo od šest-sedam muškaraca sjedi oko male vatre, a Hani ih promatra, slušajući njihove priče i pričajući svoju.

– Cilj mi je ići u Englesku i učiti – kaže Hani. Vjerojatno i raditi, pitam ga sugestivno.

– I raditi, ali prvo učiti – kaže Hani i dlanovima radi gestu kao da piše. Ovaj Eritrejac želi se domoći Engleske kako bi naučio pisati.

Drugi čovjek uz vatru, Sirijac koji se predstavlja kao Mustafa, želi se domoći Londona jer ga ondje čeka djevojka. Čeka je možda preteška riječ jer Mustafa na moja pitanja odgovara da su se posljednji put vidjeli prije četiri godine, ali uvjerava me da je ona ljubav njegova života.

Snovi i razočarenja

Treći mladić, Sudanac koji se također predstavlja kao Mustafa, želi se dočepati Velike Britanije jer su Britanci svojedobno bili kolonizatori u njegovoj zemlji, pa je to jedino mjesto u Europi koje mu nešto znači i u kojem zamišlja priliku za bolji život. Svaki od muškaraca oko ove male vatre u šumarku na rubu Calaisa ima svoje snove i odlučnost da ih ostvari.

Ali jedan Sudanac poput Mustafe noć prije završio je pod kotačima kamiona, drugog Eritrejca poput Hanija ubio je visoki napon dok je pokušavao preskočiti jednu ogradu, a treći Sirijac poput Mustafe polomio se pokušavajući skočiti na vagon koji je jurio prema tunelskoj cijevi ispod La Manchea. Ljudi poput njih svake noći ginu pokušavajući se ilegalno prokrijumčariti na željeznički terminal Eurotunela. Ginu pokušavajući uhvatiti svoj “vlak bez voznog reda” za sjajnu zemlju Englesku. Ali Mustafa, Hani i Mustafa trljaju dlanove koji se griju uz vatru u šumarku i čekaju da padne noć pa da krenu i oni pokušati još jednom.

– Znam gdje je otvor u ogradi. Provući ćemo se i nastaviti hodati između tračnica – kaže jedan Afganistanac, koji ne želi reći svoje ime. Odlazimo do tog otvora. Po tračnicama već hodaju kolone drugih migranata. Ali ovo je tek prva ograda, najlakši otvor. Svaka sljedeća je viša, čuvanija i opasnija.

– Kad odavde krenemo u misiju… – govori taj Afganistanac, nazivajući to upravo tako, misijom. – …treba nam dva sata hoda do vagona u koje se ukrcavaju kamioni. Do ondje je još sedam ograda. Posljednja je najviša, najbodljikavija i najelektriziranija. Ali vrijedi pokušati – dodaje.

Bacaju se na vlakove

Prema podacima tvrtke Eurotunnel, koja upravlja željezničkim tunelom ispod kanala La Manche između Francuske i Velike Britanije, ove je godine spriječeno oko 37.000 pokušaja migranata da se, preskakanjem sedam ograda, probiju do vagona koji će ih odvesti u Englesku. Ovoga tjedna, utorak i srijeda navečer izgledali su kao rekordni dani po broju migranata koji se pokušavaju probiti kroz Eurotunel. Procjenjuje se da je čak do 2000 ljudi pokušavalo to učiniti svaku od te dvije noći. Jedan Sudanac, između 25 i 30 godina starosti, pronađen je mrtav. Službeno je zabilježeno 9 smrtnih slučajeva od lipnja do danas.

Neslužbeno, migranti koje smo zatekli u pokušaju probijanja do Eurotunela tvrde da gotovo svaki drugi-treći dan netko smrtno strada.

U četvrtak navečer, kad smo posjetili Calais, vidjeli smo ljude koji se zavlače u kanalizacijske kanale, provlače kroz rupe u ogradama, spuštaju niz vijadukte… Čim padne sumrak, migolje u stotinama i tisućama iz svoje “džungle”, kako se u žargonu naziva dio grada Calaisa u kojemu je podignut šatorski grad migranata. Procjenjuje se da je u rujnu prošle godine u toj “džungli” živjelo 1300 ljudi, u prosincu 2500, a danas – od 3000 pa čak do 5000.

U srijedu je stiglo pojačanje u obliku 120 policajaca koji patroliraju područjem oko terminala Eurotunela. Francuska i britanska vlada dogovorile su lani da će uložiti oko 15 milijuna eura u pojačavanje sigurnosti oko Eurotunela, a britanska vlada sada želi da se gradi nova ograda, posebno dizajnirana i navodno nepropusna, koja bi koštala oko 10 milijuna eura. Kako mnogi migranti preskaču ograde do parkirališta na kojemu stoje kamioni prije ukrcaja na vagone koji ih voze kroz tunel, ideja je sagraditi i novo parkiralište s još višom ogradom i još većim stupnjem sigurnosti.

Juriš migranata na Eurotunel pojačao se i zbog štrajka koji je zaustavio trajektni promet u luci Calais. Luka je također posljednjih mjeseci i godina uložila znatan novac u podizanje visokih ograda i druge mjere sigurnosti protiv ilegalnih migranata.

Očajni ali miroljubivi

Kad ih uhvate na djelu, francuski policajci rastjeruju ih suzavcem u spreju, ali migrante manje-više nitko ne dira i ne radi im probleme u njihovu kvartu, “džungli”, gdje je privremeno niklo i nekoliko priručnih džamija i jedna eritrejska pravoslavna crkva. Nitko ih ne tjera, no nitko im, čini se, puno ni ne pomaže. Christian Salomé, aktivist iz humanitarne udruge L’Auberge des Migrants, izjavio je za list Guardian kako je “džungla” u Calaisu jedan od najgorih izbjegličkih kampova u svijetu. Međunarodni standardi upravljanja izbjegličkim logorima govore o, primjerice, jednom WC-u na svakih 20 ljudi, a u “džungli” u Calaisu ima 30 WC-a na 3000 ljudi.

Za ljude koji su u očajnoj životnoj situaciji i koji nemaju ništa u životu, pa stoga nemaju ništa za izgubiti, migranti u Calaisu vrlo su miroljubivi i prijateljski raspoloženi prema novinarima.

Njihove priče su različite, ali svima je zajednička želja da azil potraže baš u Velikoj Britaniji, ne ni u Njemačkoj, ni Francuskoj, ni Italiji ni nekoj drugoj državi kroz koju su možda već prošli.

Na pitanje zašto baš žele u Veliku Britaniju nude razne odgovore. Sudanac Mustafa spomenuo je činjenicu da su Britanci bili kolonizatori u njegovoj zemlji. Njegov prijatelj i sunarodnjak kaže da je britanska vlada “organizirana”. Mnogi kažu da je engleski jedini strani jezik koji koliko-toliko govore pa je to razlog zašto ne žele ostati u Francuskoj ili skrenuti u Njemačku ili drugu zemlju schengenske zone. Velika Britanija nije u schengenskoj zoni i prelazak La Manchea komplicirana je i opasna avantura za ilegalne migrante, no Velika Britanija nema razvijen sustav osobnih iskaznica i ima tržište rada koje migranti percipiraju kao prepuno dobrih prilika.

Jedan Afganistanac kaže da u Europi boravi od 2006. godine. Tražio je azil u Belgiji, gdje je živio neko vrijeme, ali kad mu azil nije odbren, otišao je dalje. Nekoliko je puta živio u Italiji. U Rimu je spavao po parkovima.

U Calaisu sam proboravio šest mjeseci prošle godine, pokušavajući se prebaciti u Englesku, ali nisam uspio, pa sam se vratio u Italiju, ali tamo nema posla i odlučio sam se vratiti u Calais, pokušavam se ponovo dokopati Engleske – kaže taj Afganistanac koji je u četvrtak navečer krenuo u probijanje ograde oko Eurotunela u društvu dvojice prijatelja i sunarodnjaka.

Sklonost mnogih ilegalnih migranata da unutar Europske unije biraju države u kojima žele tražiti azil mogla bi poremetiti i novi plan EU prema kojemu će države solidarno među sobom podijeliti “kvote” i zbrinuti određeni broj izbjeglica i tražitelja azila. Hrvatska je pristala zbrinuti njih 550, od čega bi njih 150 trebale biti izbjeglice iz Sirije koje se sada nalaze u izbjegličkim logorima u Turskoj, Jordanu ili Libanonu, a ostalih 400 bi trebali biti Sirijci i Eritrejci koji su doplovili do Grčke i Italije (dakle koji se, za razliku od ljudi iz prve skupine, već nalaze na teritoriju EU).

Najčešće pitanje koje se čuje u “džungli” Calaisa i uz ogradu Eurotunela jest “odakle si ti”, ali to nije samo pitanje koje novinari postavljaju migrantima, nego i obrnuto. Kad čuju za Hrvatsku, neki migranti je se sjećaju kao zemlje pokraj koje su prošli (puno češće nego zemlje kroz koju su prošli, jer većina od onih koji prolaze “balkanskom rutom” ide od Makedonije kroz Srbiju do Mađarske, odakle do Calaisa nemaju više nijednu graničnu kontrolu). Jedan Sirijac na spomen Hrvatske uzvratio je tvrdnjom da je riječ o gospodarski slaboj zemlji pa stoga i nezanimljivoj za tražitelje azila.

Lako je moguće da će i neki od 550 izbjeglica i tražitelja azila koje Hrvatska bude zbrinjavala kroz novu migrantsku politiku unutar EU vrlo brzo nakon dobivanja dokumenata u Hrvatskoj odlučiti potražiti sreću dalje, sjevernije u Europi.

– Platio sam tisuću dolara za brod koji me je prevezao od Libije do Italije, ali nisam nikad želio ostati u Italiji. Želim u Englesku – kaže Mustafa iz Sudana.

Calais je tako postao jedna od neuralgičnih točaka u migrantskoj krizi koja tjera Europu da nanovo razmisli o svojoj politici prema migrantima. Ujedinjeni narodi upozoravaju da svijet prolazi kroz najtežu izbjegličku krizu od II. svjetskog rata: 19,5 milijuna izbjeglica raseljeno je po drugim zemljama, a još 38 milijuna njih je raseljeno unutar svojih zemalja.

Suše tjeraju ljude

Neki migranti kao razlog zbog kojeg su krenuli na neizvjestan i opasan put navode ratove (Sirija, Libija, Irak, Afganistan…), neki navode politički progon (Eritreja), neki siromaštvo i glad. No jedan od razloga mogle bi biti i klimatske promjene. Stručnjaci navode primjer Čadskog jezera, o kojem ovisi život 25 milijuna ljudi u zapadnoj Africi, a koje ubrzano presušuje i sada je spalo na jednu dvadesetinu svoje veličine 1960. godine. Višegodišnje suše tjeraju ljude da bježe s područja Afrike na kojima više nemaju iste uvjete za život kao prije, a neki ekolozi za to krive klimatske promjene.

U Calaisu, gdje praktički uvijek, pa i usred ljeta, pada kiša ili je oblačno, traju prepucavanja francuskih i britanskih političara. Britanci se žale na činjenicu da Francuzi dopuštaju migrantima da manje-više mirno žive u samoniklom kampu, tzv. džungli, iako je jasno da je jedini razlog njihova boravka na tom mjestu činjenica da čekaju priliku na ilegalno prebacivanje u Veliku Britaniju.

– Nema opravdanja za Francuze koji dopuštaju da 5000 migranata boravi u Calaisu. I kad ih uhvate u pokušaju probijanja kroz Eurotunel puštaju ih nekoliko milja dalje, a oni zatim pokušavaju ponovo – rekao je Tim Loughton, zastupnik Konzervativne stranke u britanskom parlamentu.

Neki francuski komentatori, međutim, kažu da Velika Britanija ne bi ni osjetila nikakav poremećaj u svoj azilantskom sustavu čak i kad bi primila svih 5000 ljudi iz “džungle” u Calaisu. Drugi, poput Christiana Saloméa iz humanitarne udruge L’Auberge des Migrants, upozoravaju da gradnja još nepropusnijih sigurnosnih ograda nije rješenje jer to migrante neće zaustaviti. Samo će ih dovesti u veću životnu opasnost.

Mustafa (27) iz Sirije sjeća se da je najteži dio njegova putovanja Europom bilo 11-dnevno pješačenje kroz Makedoniju i Srbiju.

– Hodali smo u koloni od nekoliko stotina ljudi i činilo se nikad kraja. Ali ovdje sam već 22 dana, bez hrane, bez novca, i svaki dan se pokušavam probiti kroz Eurotunel. Pješačenje je barem bila dobra vježba za zdravlje – kaže uz smiješak, u polušali, ali zatim dodaje ozbiljno: – Ovo je agonija.

>> Sjevernjaci se čude: Zar Sredozemlje nije grobnica za imigrante

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 1

DU
Deleted user
22:15 03.08.2015.

Ove srcedrapajuće priče o "jadnim" migrantima postaju zamorne. Neka Krasnec smjesti nekoliko tih "nesretnika" u svoj belgijski stan pa će ispasti vjerodostojniji u ovim jadnim pokušajima izazivanja sažaljenja kod hrvatskog pučanstva.