U srijedu, 25. studenog, obilježava se Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama. Postoje li ikakvi pomaci nabolje u toj borbi?
Zasigurno postoje, bez obzira koliko su te promjene spore te zahtijevaju jako puno truda i strpljenja, a možda se i ne vide u nekom kraćem razdoblju. No, kako sam u ovom području već 25 godina, mogu reći - te se promjene ipak vide. Do njih je došlo zahvaljujući prije svega ženskim organizacijama civilnog društva koje su te promjene i potaknule: Neke ženske organizacije civilnog društva teme nasilja nad ženama otvorile su još krajem 80-ih godina prošlog stoljeća. A dva su najčešća oblika - nasilje u obitelji i seksualno nasilje. Na razini nasilja u obitelji promjene su veće i pozitivnije. Ne možemo reći da je postignuto sve što želimo, ali napravljeno je više i ta je tema bolje prihvaćena od nadležnih institucija i tijela te od stručne i opće javnosti. Seksualno nasilje, kao i u većini drugih zemalja svijeta i Europske unije, još uvijek je prilično izvan fokusa, iako i tu postoje određene promjene, i opet zahvaljujući naporima ženskih organizacija civilnog društva. Znači, došlo je do značajnih promjena na razini zakonodavstva, u razvoju određenih javnih politika, educiranja stručnjaka i stručnjakinja u tom području, senzibilizaciji javnosti i, ono što je najvažnije, otvaranju servisa za rad sa ženama koje su proživjele nasilje. Sve te promjene daleko su manje u obimu kada je riječ o seksualnom nasilju. U Hrvatskoj imamo 19 skloništa za žene i djecu koji su proživjeli nasilje u obitelji i samo jedan centar za žrtve seksualnog nasilja. I taj jedan jedini centar za žrtve seksualnog nasilja djeluje u okviru Ženske sobe. A kada gledamo prema preporukama Vijeća Europa i obavezama propisanim Istanbulskom konvencijom, na 200 tisuća stanovnika trebali bismo imati jedan centar, što znači da bismo trebali imati ukupno 21 centar za žrtve seksualnog nasilja.
Jesu li žene tijekom ove korona godine bile izloženije raznim oblicima nasilja?
To je vrlo zeznuto pitanje zato što s jedne strane imamo podatke policije, a s druge strane podatke organizacija civilnog društva - koji se razlikuju. U vrijeme prvog vala epidemije Ženska soba je s UNICEF-om provela istraživanje koje je uključilo 29 organizacija i ustanova koje se bave ženama i djecom koja su proživjela nasilje, i rezultati nisu jednoznačni. Neki su imali jedanak broj pruženih usluga kao i u istom razdoblju lani, a neki su imali povećanje. Znači, nemamo jednoznačne podatke. Ali svi koji radimo u ovom području znamo - ako je postojala situacija da tijekom vikenda i praznika imamo povećanje broja nasilja onda će tako biti i u vrijeme pandemije. No, tek trebamo vidjeti što se stvarno dogodilo. Treba nam vrijeme da se ti podaci slože i prebroje.
Smeta li vas što se o nasilju nad ženama najčešće govori prigodno, kada se obilježavaju ovakvi dani, ili tek tu i tamo, uglavnom nakon nekog ubojstva ili teškog premlaćivanja žena, pa takav slučaj dospije u medije?
Dva su datuma važna. Međunardoni dan borbe protiv nasilja nad ženama, 25. studenog, i 22. rujna kada je Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama. I obično se na ta dva datuma piše i govori o toj temi. Naravno da time nisam oduševljena. Voljela bih da je ta tema prezentnija, češće u fokusu i da se o njoj govori kada se dogode i neki pozitivni pomaci, kojih ipak ima. Važno je da kao društvo i na taj način šaljemo poruku i ženama koje su proživjele nasilje da se nešto događa, da je nekome stalo, da nisu same i da se stvari ipak mijenjaju nabolje.
Opet Istanbulska konvencija...