Ideološki pravovjerne zombije treba uvijek držati na distanci

Atentat na slovačkog premijera Roberta Fica, koji se dogodio sredinom svibnja, nije pobudio previše medijske pozornosti. Nije bilo ni previše pokušaja da se razvidi njegova pozadina. U stvari, svaka primisao o mogućoj političkoj pozadini glatko je odbacivana. Sve je djelovalo kao da se silno pokušava umanjiti važnost ovog događaja. I sama se riječ “atentat” izbjegavala – Fico je “upucan”. Bila je to tek “pucnjava”.

S druge je pak strane atentator Juraj Cintula oslikavan kao “pjesnik” i “književnik”, pomalo smušen i izgubljen tip – kakvi su, je l’, već svi pjesnici – koji se na takav čin odlučio zbog navodnog Ficova napada na medijske slobode u Slovačkoj. Kao da su dželat i žrtva na tren zamijenili uloge – s jedne strane imamo neotesanog nacionalista koji nešto šuruje s Rusima, dok je s druge strane “lijepa duša”, “idealist”, “čudak” koji je malo prenaglio. Takva medijska trivijalizacija pokušaja atentata na premijera jedne europske zemlje morala je djelovati dosta čudno. Osobito kada mediji odbacuju službene izjave slovačke vlade kao neodmjerene i tendenciozne, dok sami guraju svoj crno-bijeli narativ. Zato su mnogi, vođeni onom narodnom “sve je suprotno od onoga što kažu mediji”, pomislili kako tu nisu čista posla. Ne puca se, ipak, u premijera jedne države svaki dan.