I Gorski kotar imao je četiri skakaonice, a skakalo se više od 70 metara

Snijeg bi već u studenom zabijelio sela i zadržavao se gotovo sve do svibnja, a nerijetko bi ga u samo jednom dalo palo i do metar i pol – takva je nekad bila zimska svakodnevica Gorskog kotara. I tek što bi barem donekle uspostavili red na ulicama i u dvorištima te stvorili prohodne staze i vijugave prolaze, koje bi smrznuli temperaturni minusi, novi bi snijeg zabijelio crno noćno nebo. I tako unedogled. Listajući stare zapise o povijesti toga kraja naići ćete na fotografiju tipične goranske zimske idile na kojoj vidite kako se snježni nanosi nastali nakon čišćenja ulica nerijetko dodiruju sa zaleđenim sigama koje vise s krovova kuća. Djeci je to bila zimska idila, a odraslima su ti dani bili manje ugodni jer su pojedini dijelovi toga kraja znali biti i odsječeni od susjeda. No Goranima su ti surovi uvjeti bili normalni, nije im bilo teško satima čistiti snijeg, a još manje grudati se. Nije bilo djeteta koje si nije napravio neku improvizaciju skija, sanjki...