Hrvatsku treba čistiti od ružnih riječi

Kakvu to Lijepu Našu zamišlja Anica Kovač, koja je svojedobno svojom ljepotom proslavila domovinu, kad je ponesena emocijama na braniteljskom skupu rekla da je došlo vrijeme za "čistu Hrvatsku"? Čistu od čega ili koga? Na žalost, nekima su to suvišna pitanja jer znaju od koga, čega, pa i kako Hrvatsku treba očistiti, i to im je prihvatljivo. Iako, očistimo li Hrvatsku, recimo, od ružnih ljudi, čak ni Anica Kovač više ne bi bila tako lijepa. Upravo zahvaljujući bogatstvu različitosti jest to što jest. Povijesnu lekciju "čišćenja" ljudski je rod iskusio na najgori način zahvaljujući i doprinosu "čistih" Hrvata, kojima se europarlamentarka Ruža Tomašić posve približila svojim govorom u Vukovaru, gradu koji je iskusio "čišćenje" od različitosti te bi stoga trebao biti posve pošteđen, čist od takve vrste govora. Koliko god je i Vukovar danas grad u kojem je nepravda našla utočište, zbog svega što se dogodilo nikada i ništa ne bi smjelo u tom gradu zauzeti mjesto vladavini prava.

Kad bi se Hrvatska "očistila", našlo bi se tada Hrvata "čišćih" i od Kovač i Tomašić koji bi, ako to ne čine već danas, sutradan zazivali neku svoju "hrvatsku čistoću" po kojoj ni za njih ne bi bilo mjesta u Hrvatskoj.

Gospođa iz dijaspore

Ni Ruža Tomašić u nečijim očima nije hrvatski čistunac već i zato što je dio života bila izvan domovine. Ipak, dan poslije obje su se dame povukle. Kovač je za portal Index.hr rekla kako joj je jasno da se njezine riječi mogu krivo shvatiti, a zapravo je mislila na one koji su se borili za slobodu i samostalnu državu, a kako se Vlada i dio ljudi ponašaju kao da to ne žele, pod čistom Hrvatskom mislila je na ponos izborenom državom. I Ruža Tomašić, iako joj je puna kapa toga da se "opravdava za izgovorenu istinu", ipak se opravdala tumačenjem svog govora u Vukovaru kad je, replicirajući srbijanskom ministru Aleksandru Vulinu – koji je na temu procesuiranja ratnih zločina rekao neka hrvatska počisti u svome dvorištu, a ne da dijeli lekcije Srbiji – rekla kako bi čišćenje u hrvatskom dvorištu mnoge Srbe iz Hrvatske moglo odvesti u Srbiju. Naknadno je fanovima objasnila da su i nevini Srbi stradali u ratu te da je mislila na Srbe koji su izbjegli kazneni progon unatoč sudjelovanju u zločinima i pobuni te da joj smetaju samo "pojedini hrvatski Srbi koji su rođeni u Hrvatskoj, a do Hrvatske im uopće nije stalo", čija se politika svodi na etnobiznis. Potonjim se već približila političkom govoru Ive Josipovića u polemici s Miloradom Pupovcem. Za Documentu – Centar za suočavanje s prošlošću i Građanski odbor za ljudska prava riječi Ruže Tomašić su zastrašujuće, smatraju da bi se s lakoćom uklopile u najradikalnije govore tridesetih godina prošlog stoljeća u münchenskim pivnicama. "Takvi političari, koji svoju mržnju i nesnošljivost bezočno nazivaju domoljubljem, sramote Hrvatsku i za nju predstavljaju najveću opasnost", potpisuje Zoran Pusić.

Pučka pravobraniteljica Lora Vidović na naš upit je li riječ o govoru mržnje u slučaju A. Kovač i R. Tomašić, kaže:

– Izjava o tome kako bismo Hrvatsku mogli očistiti od Srba sigurno ne pridonosi stvaranju tolerantnog ozračja i prilike za suživot i u tom smislu je svakako diskriminatorna. Govor javnih i utjecajnih osoba, posebice političara, u velikoj mjeri utječe na stvaranje društvene klime pa od svakog odgovornog političara očekujemo da svojim ponašanjem i izjavama pokazuje poštovanje prava svih građana, pa tako i pripadnika nacionalnih manjina, kao i da promoviraju vrijednosti poput suživota, tolerancije, multikulturalizma te poštovanja drugih i drugačijih.

Prava i ugled drugih

Sloboda izražavanja jedno je od temeljnih prava demokratski uređenih država, no u nekim slučajevima može biti podvrgnuta ograničenjima koja su potrebna kako bi se zaštitila prava i ugled drugih – uzvratila je pravobraniteljica, a na pitanje treba li tu vrstu govora kazneno progoniti, kaže kako je tolerancija različitih stavova važan dio demokratskog društva, ali da granica između slobode govora i govora mržnje nije jasno definirana. Na sudovima je, ističe, da izgrade praksu i procijene u svakom konkretnom slučaju je li neki govor i govor mržnje u smislu Kaznenog zakona.

Odvjetnica Vesna Alaburić u znanstvenom radu o govoru mržnje još 2003. pisala je kako političari i mediji pod tim smatraju sve i svašta. Za govor Ruže Tomašić drži da je politički s elementima govora mržnje, koji još uvijek nije prešao granicu kažnjivosti, kao što i za svojedobni napad Dinka Burića na Pupovca smatra da je politički govor koji se uopće nije odnosio na sve Srbe. Odvjetnici Alaburić stoga nije sporno što pravosuđe ne reagira na takve istupe, već joj je sporno kad reagira selektivno i kad zna da Kazneni zakon ne opravdava takvu reakciju. Odvjetnica smatra da naš pravni sustav u građanskoj sferi ima široke mogućnosti zaštite od diskriminatornog govora te da, uz ulogu medija i uglednih pojedinaca, nema potrebe za kaznenim sankcioniranjem osim u slučajevima neposredne prijetnje nasiljem.

>> Ruža Tomašić: Samo istina vodi do pravde, a pravda do trajnoga mira

>> Karamarko: Nadam se da ću otići u Bleiburg