Kad ovaj tekst iziđe, ostat će manje od tjedan dana do početka Svjetskog prvenstva u nogometu u Brazilu. I što god se više SP približava, pokazuje se da je to na svoj način i političko prvenstvo.
Brazilska predsjednica poziva na otvorenje državnike zemalja sudionica, traju prosvjedi sirotinje u Brazilu protiv rasipanja novca na tu iznimno skupu priredbu, a u Hrvatskoj se procjenjuje tko je bolje postupio – Ivo Josipović koji je ipak (kaže, i iz financijskih razloga) odlučio ostati u Hrvatskoj i utakmice gledati na TV-u ili premijer Milanović, koji se ionako ne ustručava trošiti državni novac na privatne užitke te ide u Sao Paulo gledati susret kojim se otvara SP, Brazil-Hrvatska.
Još se jako dobro sjećamo kako je Miroslav Ćiro Blažević pao u nemilost navijača i dobrog dijela javnosti zato što je u jednu prostoriju strpao nogomet i politiku, to jest zato što je kao izbornik hrvatske reprezentacije otprilike podjednako vremena provodio s igračima i s predsjednikom Tuđmanom.
U povijesti hrvatskog sporta nitko nije bio toliko omražen kao trener svih trenera, a povici “Ćiro, pederu!” postali su najizvođenija navijačka “melodija”. Ali u povijesti hrvatskoga sporta nitko nije bio tako omiljen kao isti taj “Ćiro peder” pošto je sa svojim “vatrenima” osvojio treće mjesto na SP-u u Francuskoj. Navijačima i javnosti više nije smetalo što je Tuđman odmah po povratku u Zagreb primio nogometaše i vodstvo reprezentacije, tek su neki jugonostalgičari i ultraljevičari s hinjenim gnušanjem opisivali smrad blata i znoja s kojim su nogometaši došli u Predsjedničke dvore. Taj primjer, najdojmljiviji otkad je samostalne Hrvatske, pokazuje kako su šport, pogotovo nogomet, i politika u Lijepoj našoj članovi iste obitelji.
Zašto neka druga sporedna ili zabavna djelatnost nema takvo sudbinsko značenje kao nogomet, zašto neki nogometni uspjeh ili “incident” vezan uz nogomet (Dinamov trijumf iz 1982., Bobanov skok u policajca na maksimirskom stadionu, treće mjesto reprezentacije iz 1998. u Francuskoj) ima značenje prvorazrednog, presudnog političkog događaja? Odgovor je jednostavan: Hrvati vole zdravlje i nadmetanje, te imaju izrazit nagon za opstankom. Što ne znači da tako nije i u drugih naroda. U nogometašu koji 90 minuta neumorno trči, pokazuje određene vještine i borbenost, demonstrira raskošne mogućnosti, okretnosti i djelotvornosti svoga tijela i silnu želju da bude bolji od protivnika, navijač, a kadšto i cijela nacija vide sliku svoje borbe za život, svoga održanja i prava na pobjednički plijen.
Nacionalne boje, grbovi, zastave i sva druga simbolika koja se toliko ističe u vrijeme velikih utakmica evokacija su iskonske bitke za preživljavanje neke etničke skupine. Ne pripadaju slučajno najveće novčane nagrade pobjednicima i onima do njih, one su samo civilizirana inačica grabeža najmoćnijih iz davnina u kojima nogometa i sporta nije bilo ni u tragovima. Veliki uspjeh u današnjim međunarodnim nogometnim natjecanjima nagrađuje se obiljem, suvremenim oblicima prostora, osvajačkim pa i erotskim povlasticama kao i u prastara ratnička vremena. Zacijelo je mit o Hrvatima kao velikim ratnicima u europskoj povijesti u srodstvu s gotovo nepojmljivim održavanjem jedne male nacije, hrvatske, u europskim i svjetski vrhovima, i sudioništvom u gotovo svim velikim međunarodnim natjecanjima. Naravno da u jednoj maloj zemlji veliki sportski uspjesi, europski pa i svjetski, neizbježno imaju i velika politička i općenarodna značenja. Stoga nemam ama baš nikakvu averziju prema komercijalnoj poplavi crvenih i bijelih kvadrata po proizvodima i u reklamama, jer oni su kao u malo kojoj zemlji svijeta izraz narodnog raspoloženja. Kako bih mogao imati što protiv kad mi je trenutačno doslovce cijeli život podređen čekanju 12. lipnja i utakmice Brazil-Hrvatska, i kad ću cijelo vrijeme dok Hrvatska bude na Svjetskom prvenstvu više biti navijač nego Večernjakov kolumnist, muž, muškarac, otac, djed i partner za večernje piće.
LOL