Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća Hrvatska je ostvarila svoju neovisnost, a rasprave o pravu na samoodređenje i odcjepljenje preselile su se iz akademskih krugova u središte političkih događaja. No, srž odcjepljenja, tj. odgovor na pitanje imaju li narodi pravo sami odlučivati o svojoj političkoj sudbini puno je veće i starije od raspada socijalističke Jugoslavije. Radi se o jednom od najvažnijih načela modernog međunarodnog prava, ideji koja je oblikovala nastanak brojnih država, ali i otvorila niz pravnih i političkih dvojbi koje nisu potpuno razriješene ni danas.
U novoj epizodi Podcasta projekta SNOVI o toj je temi govorio profesor emeritus Sveučilišta u Zagrebu dr. sc. Dalibor Čepulo, objašnjavajući kako se razvijalo pravo naroda na samoodređenje, zašto je ono bilo ugrađeno u temelje socijalističke Jugoslavije te kako je upravo to načelo postalo jedan od ključnih elemenata hrvatskog puta prema neovisnosti.
Od Francuske revolucije do Ujedinjenih naroda
Ideja samoodređenja nije proizvod 20. stoljeća; korijene joj možemo naći u razdoblju prosvjetiteljstva te Američke i Francuske revolucije, kada se prvi put snažnije afirmirala zamisao da narod ima pravo odlučivati o vlastitoj političkoj sudbini.
„Pravo naroda na samoodređenje i odcjepljenje zapravo znači pravo naroda da definira i određuje vlastitu sudbinu“, istaknuo je Čepulo.
Poseban značaj to načelo dobiva koncem Prvog svjetskog rata, kada se definiraju dvije koncepcije, Lenjinova i Wilsonova. Dok je Lenjin naglašavao pravo etničkih skupina na odcjepljenje, osobito u kolonijalnim područjima, američki predsjednik Woodrow Wilson veći je naglasak stavljao na ideju za ostvarenjem prava naroda na vlastitu samobitnost i na vlastiti kulturni identitet te na vlastito upravljanje unutar država.
Nakon Drugog svjetskog rata pravo na samoodređenje ulazi i u Povelju Ujedinjenih naroda, a zanimljivo je da se pritom izričito ne spominje odcjepljenje.
„Odcjepljenje se ne spominje jer je ono direktno protivno načelu teritorijalnog integriteta država“, objasnio je profesor.
U međunarodnom pravu s godinama se razvila razlika između unutarnjeg i vanjskog samoodređenja. Unutarnje samoodređenje podrazumijeva ostvarivanje političkih i nacionalnih prava unutar postojeće države, dok se vanjsko samoodređenje, odnosno odcjepljenje, priznaje samo u iznimnim okolnostima, kada su ugrožena temeljna prava određenog naroda.
Kako je nastala jugoslavenska federacija
Jedna od najzanimljivijih činjenica koju Čepulo ističe jest da je socijalistička Jugoslavija nastala upravo na temelju ideje samoodređenja naroda. Ključni trenutak bilo je drugo zasjedanje AVNOJ-a 1943. godine, kada su postavljeni temelji za uređenje Jugoslavije i federalne strukture.
„Komunistička partija sada se zalaže za federaciju na temelju prava samoodređenja naroda“, rekao je Čepulo.
Temeljem toga definirani su narodi koji su trebali biti nositelji federalne strukture: Slovenci, Hrvati, Srbi, Makedonci i Crnogorci te republike kao njihove političke jedinice. Profesor naglašava da je upravo tada nastala struktura koja će ostati na snazi sve do raspada Jugoslavije gotovo pola stoljeća kasnije.
Tko je imao pravo na samoodređenje?
Postojala je razlika između konstitutivnih naroda i narodnosti. Konstitutivni narodi smatrali su se osnivačima Jugoslavije i upravo su oni, preko svojih republika, bili nositelji prava na samoodređenje. S druge strane, nacionalne manjine su se u Jugoslaviji nazivale narodnostima zato jer se htjelo izbjeći njihovo manje vrijedno označavanje. Manjine su uživale široka prava, ali nisu imale pravo na odcjepljenje.
„Albanci ili Mađari, ili Vojvodina i Kosovo, koje su bile pokrajine, ali ne i republike sa statusom državnosti, utoliko nemaju pravo na odcjepljenje“, pojasnio je profesor.
To je pitanje kasnije postalo posebno važno u raspravama o statusu Kosova, ali i tijekom raspada Jugoslavije.
Pravo koje postoji, ali se ne koristi
Jedna od najvećih paradoksa jugoslavenskog ustavnog poretka bila je činjenica da je pravo na samoodređenje i odcjepljenje bilo zapisano u ustavima, ali se istodobno nije smatralo pravom koje bi se moglo stvarno koristiti.
„Države ne proglašavaju prava vlastitih članica na samoodređenje i ni manje ni više nego odcjepljenje, jer to znači ugraditi u ustavnu formulu pravo da se one razore“, upozorava Čepulo.
Zbog toga su među jugoslavenskim ustavnopravnim teoretičarima desetljećima trajale rasprave o tome postoji li to pravo doista ili je riječ samo o političkoj deklaraciji bez pravne snage. Dok su jedni tvrdili da je odcjepljenje nespojivo sa suverenitetom države te da se pravo ne može primijeniti u praksi, drugi su pak smatrali kako je pravo na samoodređenje i odcjepljenje po samoj svojoj prirodi trajno pravo naroda i da je u jugoslavenskim ustavima formulirano kao pravo naroda.
Prema Čepulovim riječima, zanimljivo je i kako je sam Ustavni sud Jugoslavije na kraju potvrdio kako pravo na samoodređenje postoji, iako je u konkretnim slučajevima njegovu primjenu ograničavao.
Hrvatski ustav i put prema neovisnosti
Donošenjem Ustava Republike Hrvatske 1990. pitanje samoodređenja ponovno dolazi u središte političkih zbivanja. Profesor ističe da hrvatski Ustav snažno naglašava pravo hrvatskog naroda na samoodređenje te definira Hrvatsku kao nacionalnu državu hrvatskog naroda i državu pripadnika drugih naroda i manjina.
Istodobno se pojavljuje još jedan važan pojam, a to je razdruživanje.
„Pravo na samoodređenje temelj je kasnijih događaja, a razdruživanje je metoda kojom se to pravo na samoodređenje provelo“, objašnjava Čepulo.
Za razliku od klasičnog odcjepljenja, koje podrazumijeva izdvajanje jednog dijela teritorija iz postojeće države, koncept razdruživanja polazio je od pretpostavke da se raspada cijela federacija. U tom slučaju sve republike nastupaju kao ravnopravni subjekti te imaju jednaka prava glede sukcesije i imovine bivše države.
Upravo će takav pristup kasnije potvrditi i Arbitražno povjerenstvo Mirovne konferencije o Jugoslaviji, poznato kao Badinterovo povjerenstvo, zaključivši da se Jugoslavija nalazi u procesu raspada.
Zašto Hrvatska nije isto što i Katalonija ili Kosovo
Profesor se osvrnuo na često uspoređivane primjere Katalonije i Kosova. Prema njegovu mišljenju, hrvatski slučaj bitno se razlikuje jer je Hrvatska djelovala u okviru raspada federacije čiji su ustavi sadržavali pravo na samoodređenje i odcjepljenje.
„Dodatni argument tome nalazi se u činjenici da je to pravo na samoodređenje i odcjepljenje bilo predviđeno Ustavom“, naglasio je.
S druge strane, Španjolska je ustavno definirana kao unitarna država, dok Kosovo u jugoslavenskom ustavnom sustavu nije imalo status republike i nije bilo nositelj prava na samoodređenje.
Između prava i politike
Rasprava o samoodređenju pokazuje koliko su granice između prava, politike i povijesti često nejasne. Načelo koje je nastalo kao izraz težnje naroda da sami odlučuju o svojoj sudbini tijekom 20. stoljeća postalo je jedno od najutjecajnijih, ali i najkontroverznijih načela međunarodnog poretka.
Primjer Jugoslavije posebno je zanimljiv jer je riječ o državi koja je pravo na samoodređenje ugradila u vlastite temelje, iako se desetljećima smatralo da ono nema stvarnu primjenu. Kada je početkom devedesetih došlo do raspada federacije, upravo je to pravo postalo jedno od ključnih pravnih uporišta u procesu stvaranja novih država, uključujući i Republiku Hrvatsku.
Sadržaj nastao u suradnji s Orbicom.