Puno je strahova koje osjećaju mali Hrvati kad razmišljaju o svom budućem statusu u velikoj europskoj konglomeraciji. Boje se da će im na putu prema EU bogati stranci pokupovati najbolje dijelove obale, najljepše kuće uz more i da će, štiteći svoje novostečeno vlasništvo, podignuti visoke ograde, pa Hrvat više neće smjeti niti pristupiti moru, a kamoli s kakve stijene loviti ribu. Boje se da će im nestati jezik, kultura, nacionalni i povijesni identitet, da će ime Hrvat ostati zapisano tek u starim dokumentima koji će u budućnosti jedini svjedočiti da je između Panonije i Jadrana stoljećima živio neki mali narod koji su pratile mnoge nevolje, a on im je ipak odolijevao. Boje se da će im političari, nošeni političkom kratkovidnošću i velikom osobnom ambicijom, kapitulirati pred moćnom zajednicom i sluganski joj na pladnju dati dušu i srce svoje nacije.
Ne boje se jedino sebe. A trebali bi. Jer ako itko bude dopustio da zamre hrvatski jezik, da lijepe riječi kaj, ča, što... uzmaknu pred sveprisutnim jezicima moćnih, onda će to biti sami Hrvati. Ili, ako itko bude dopustio da se hrvatska obala rasproda i da tako postane Florida za bogate umirovljenike iz EU, bit će to opet Hrvati. I to često ne veliki, nego oni prosječni, koji se na deklarativnoj razini tako rado udaraju u grudi pršteći od hrvatstva. Ne trebaju se Hrvati bojati ni svojih političara više od samih sebe. Njih od izbora do izbora mogu i zamijeniti, mogu ih u krajnjem slučaju javnom halabukom i prosvjedima spriječiti da naprave kardinalnu glupost, opasnu za nacionalne interese. Ali sebe? Mogu li sebe promijeniti?
Jedno je svježe istraživanje pokazalo da se dvije trećine Hrvata protivi prodaji nekretnina strancima. Istodobno je utvrdilo i da bi ih gotovo polovica prodala nekretninu strancu ako bi ponudio više novca od Hrvata. Još ih gotovo 20 posto nije sigurno da, unatoč averziji koju osjećaju prema prodaji strancima, ipak ne bi s njima obavilo kupoprodaju. Snaga domoljubnih načela je, očito, slabija od snage eura. A stranac s europskog zapada u pravilu ih ima više od prosječnog Hrvata. Kad je riječ o hrvatskom jeziku, njega polako i sustavno istiskujemo na svim razinama. Ne samo na političkoj, kao što se često misli. Iako je hrvatski jezik Ustavom zaštićen. ponižavaju ga i zatiru svi. I veliki i mali. Mediji će prigrliti svaku tuđicu koju političari izgovore, i čuvat će je poput Svetog pisma.
Tako će, primjerice, usporedba domaćeg zakonodavstva s europskim u hrvatskom javnom govoru postati screening, potreba da sve u društvu bude jasno i čisto preimenovana je u transparentnost, radne skupine s posebnim zadacima postale su task forces, rubrike vijesti u hrvatskim medijima ne zvuče valjda dovoljno svjetski pa se zovu news, različite vrste događanja sa zabavnim sadržajima odnedavno su eventi, a ljudi koji se u tvrtkama bave ljudskim potencijalima, tj. kadrovima nazivaju se menadžerima za human resources... Prva najviša zgrada u Zagrebu u svoje je vrijeme nazvana Zagrepčanka. Jedan od novih poslovnih tornjeva koji je sagradio i krstio hrvatski poduzetnik zove se Zagreb Tower...
I kako spriječiti nasilje nad vlastitim jezikom kad ga siluju sami Hrvati? Može li se zakonom zabraniti takvo kompleksaštvo i udvorništvo? Može li se ikome zabraniti da slobodno raspolaže svojom kućom? Ili, može li se onome tko je spreman prodati strancu da bi zaradio više, zabraniti da, ispunjen vrelim domoljubljem, istodobno zahtijeva zaštitu Hrvatske od rasprodaje? Može li se zabraniti licemjerje koje izbija na sve strane? Kako stvari stoje, Hrvatska će biti zaštićena tek kad se Hrvati počnu bojati sebe.