Hrvati imaju 'u čarapama' 36 milijardi kuna: Nakon ovog iznosa morat ćete opravdati porijeklo novca

Mjesecima već guverner HNB-a poziva građane da "na vrijeme" donesu gotovo 36 milijardi kuna koliko ih, procjenjuje, čuvaju "u čarapama", a prelaskom na euro i nestankom kune morat će ih provući kroz sustav. Taj sustav ima pak ograničenje od 105.000 kuna iznad kojeg se banci mora objasniti porijeklo novca. Banka koja to ne učini sama će biti prijavljena za prekršaje vezane uz pranje novca. Takvih je prekršaja, u kojima se utvrdilo kršenje Zakona o sprečavanju pranja novca i financiranju terorizma, od 2009. bilo 20. Nije neka velika brojka, što svjedoči da banke uglavnom revno prijavljuju potencijalne sumnjivce, no zapravo se većini banaka omaknulo bar jednom. Prekršajni je postupak vođen protiv Addika, Agram banke, Erste, HPB-Stambene štedionice, HPB-a, Imex banke, Istarske kreditne banke Umag, J&T banke, Karlovačke, Partner banke, Primorske, PBZ-a, RBA, Sberbanke, Slatinske, Veneta i Zabe.

Navika iz oskudice

Tko su utajivači i otkud novac? Osim od klasičnog kriminala raznih vrsta, sumnja se da najčešće dolazi od prodaje nekretnina na crno ili s prijavljenom nižom vrijednošću u ugovoru, iznajmljivanja, ugostiteljskih i uslužnih djelatnosti. U Ministarstvu financija otkrivaju da na ukupan broj kupoprodaja nekretnina svake godine pokrenu između 15 i 20 posto postupaka utvrđivanja tržišne vrijednosti nekretnine procjenom. To znači da u nekim godinama čak petina građana koji prodaju nekretnine prijave sumnjivo nisku vrijednost u ugovoru, koja nije u skladu s procijenjenim vrijednostima u bazama za te lokacije. U 2019. su na 94.984 prodane nekretnine postupak utvrđivanja tržišne vrijednosti proveli za 16.645, u 2020. na 14.621, a lani kad je prodano čak 109.865 nekretnina za 15.161. No ovo su slučajevi u kojima se ti potencijalni viškovi "za čarape" otkriju, ali pokazuju trend intencije da se pokuša prevariti država gdje god se može. Jesu li hrvatski građani skloni prijevarama po mentalitetu ili ih na to "tjera" država nelogičnim porezima i brutalnim oporezivanjem rada te primjerom ljudi koji vode državu, a koji se na dnevnoj bazi otkrivaju s prstima u pekmezu?

Marko Rakar, konzultant koji se bavi financijskom forenzikom u identificiranju zloupotreba, korupcije i kriminala, smatra da je čuvanje novca "u čarapi" navika starijih sugrađana koji se sjećaju kako su stvari funkcionirale u bivšoj državi u kojoj su osobite restrikcije bile u rukovanju devizama.

– Kako bi to zaobišli, postojala je cijela mala "ekonomija" rukovanja gotovim novcem i bilo je uobičajeno do kraja 90-ih čak i veće kupnje, automobila ili nekretnina, obavljati torbama i ruksacima punim gotovine. Stoga nije osobito čudno da postoji veliki broj ljudi koji voli iz raznih razloga, od čega je navika nastala u oskudici vjerojatno najveća, kod kuće imati određenu količinu gotovine – kaže Rakar.

Uz njih apostrofira i segment sive ekonomije koji je kod nas vrlo raširen i gotovo uobičajen kod svih onih koji i inače posluju gotovinom: u turizmu, ugostiteljstvu i obrtničkim poslovima.

– Riječ je o novcu koji je možda legitimno zarađen, ali na njega nije nužno plaćen porez. Problem s takvim novcem je što njime uglavnom možete neograničeno kupovati namirnice iz dućana ili gorivo na benzinskim stanicama, no sve je teže kupiti bilo što veće vrijednosti. Tu je, naravno, i sloj ljudi koji su novac stekli u cijelosti ilegalnim aktivnostima, od čistog kriminala pa do mita i korupcije; teško će taj novac biti legalno ili neprimijećeno razmijeniti u eure – ističe konzultant. Navodi da donedavno nismo bili toliko preplavljeni mogućnostima elektroničkog plaćanja pa mnogi stariji ne vole kreditne ili debitne kartice jer se korištenje kreditnih kartica koristilo za preživljavanje iz mjeseca u mjesec pa se uvijek preferirala zaliha gotovine, a znalo se i javno stigmatizirati korištenje kreditnih kartica.

Mijenjaju malo-pomalo

– Kako mnogi godinama i desetljećima žive u svijetu gotovinskih transakcija, niti su pratili niti imali prilike saznati za promjene u regulativi pa će ih sada jako iznenaditi problem koji će se pojaviti prilikom pokušaja zamjene kuna u eure. Svako veće plaćanje gotovinom je danas regulirano, evidentirano i prijavljeno, a polaganje imalo većeg iznosa kuna na račun nemoguće je bez ispunjavanja obrazaca o podrijetlu novca. Logično je očekivati da mnogi vlasnici takvih kunskih zaliha gotovine ovih tjedana i mjeseci obilaze mjenjačnice i mijenjaju u eure manje iznose kako bi izbjegli detekciju, što Porezna uprava vjerojatno detaljno prati – zaključuje Rakar.

Kad su posrijedi mehanizmi kojima država može spriječiti tolike količine "prljavog" novca, dobri zakoni to mogu regulirati, no i tu postoji potencijalni strah od zloupotreba, posebno ondje gdje pristup privatnim podacima ima jako širok krug recipijenata koji nije dužan otkriti na osnovi čega traži nadzor ili uvid u financijske podatke. Kao i za sve ostale dijelove financijske industrije kod nas krucijalno je pitanje – tko nadzire nadzornike!