VOJNA POVIJEST

HOS 1991. u Vukovaru: ratna priča i fotografije s prve linije

Foto: Damir Radnić/Vojna povijest
vojna povijest
Foto: Damir Radnić/Vojna povijest
vojna povijest
Foto: Damir Radnić/Vojna povijest
vojna povijest
Foto: Damir Radnić/Vojna povijest
vojna povijest
Foto: Damir Radnić/Vojna povijest
vojna povijest
Foto: Damir Radnić/Vojna povijest
vojna povijest
Foto: Damir Radnić/Vojna povijest
vojna povijest
Foto: Damir Radnić/Vojna povijest
vojna povijest
Foto: Damir Radnić/Vojna povijest
vojna povijest
Foto: Damir Radnić/Vojna povijest
vojna povijest
Foto: Damir Radnić/Vojna povijest
vojna povijest
Foto: Damir Radnić/Vojna povijest
vojna povijest
Foto: Damir Radnić/Vojna povijest
vojna povijest
Foto: Damir Radnić/Vojna povijest
vojna povijest
Foto: Damir Radnić/Vojna povijest
vojna povijest
Foto: Damir Radnić/Vojna povijest
vojna povijest
18.11.2015.
u 15:21
Ovo je priča o postrojbi koja je dragovoljno krajem rujna otišla put vukovarskoga ratnog pakla i koja je u Domovinskom ratu, gledajući u postocima, pretrpjela enormne gubitke
Pogledaj originalni članak

Krajem lipnja 1991. godine Hrvatska stranka prava otpočela je ustroj Hrvatskih obrambenih snaga – HOS-a, postrojbi u čiji su sastav ulazili dragovoljci bez obzira na svoju stranačku pripadnost. Ovo je priča o postrojbi koja je dragovoljno krajem rujna otišla put vukovarskoga ratnog pakla i koja je u Domovinskom ratu, gledajući u postocima, pretrpjela enormne gubitke. Od 58 pripadnika te postrojbe, Samostalne satnije HOS-a Vukovar, 28 ih je poginulo u Vukovaru ili oko njega (ili zbog posljedica ranjavanja ili boravka u logoru), a većina ostalih više je puta ranjavana tijekom borbi u listopadu i studenome. Stoga možemo konstatirati da je zapravo riječ o postrojbi s vjerojatno najvećim gubicima u ratu u kojoj je više od pola ljudi poginulo, a među preostalima, gotovo 80 posto ih je ranjeno ili kompletno izbačeno iz stroja.

Tako je bilo i na drugim područjima. U knjizi „Čovjek i rat“ (Split, 2011., str. 163. – 165. ), prvog zapovjednika 4. brigade ZNG-a generala Ive Jelića, navodi se da su HOS-ovci primljeni u brigadu „uz uvjet da bezuvjetno izvršavaju njegove zapovijedi“, što je odlučno prihvaćeno. Jelića „nije zanimala politika, jedino uspjesi na bojnom polju, a momci iz HOS-a to su povjerenje potvrdili na najbolji mogući način i to hrabrošću i poštenjem“.

I drugim zapovjednicima koji su primili postrojbe HOS-a u svoje brigade (113., 126., 142. i druge brigade HV-a) „nije bilo stalo do političke licemjerne arogancije i bahatosti, nego do ratnika s kojima će izvršiti bojne zadaće, a HOS-ovci su bili dobri ratnici“. Jelić navodi da su „neke pjesme, slike, oznake i parole bile sporedna stvar u odnosu na spremnost na žrtvu i patnju, čega je, uostalom, bilo i u drugim postrojbama“ te ističe: „Konačno, nije nam poznat slučaj da su ovi momci (HOS-ovci, op. a.) učinili ijedan nevojnički čin (ubojstvo, krađu, palež i rušenje i druge zločine), nego su to radili razbojnici i mafijaši koji to rade i danas“. O hrabrosti i ustrajnosti bojovnika HOS-a svjedoči i Jelićevo zapažanje: „Najteže kod postrojbi HOS-a bilo je upravo mijenjanje njihova moralnog kreda koji nije priznavao uzmak, tj. povlačenje, makar za posljedicu imao stradavanje cijele postrojbe. To općenito nije uvijek korisno ni vojnički bezuvjetno i logički opravdano. (...) Međutim, postrojbe HOS-a su i formalnim ulaskom u brigadu taj problem svele na racionalnu i objektivnu potrebu“. Trebalo je proći „nekoliko godina da aktualna vlast prizna HOS“ (državni vrh tek je 1996. službeno priznao HOS, a u Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i njihovih obitelji od 1. siječnja 2005., HOS se prvi put eksplicitno navodi kao sastavni dio OS RH).

U nekoj drugoj državi, ovi borci, dakle dragovoljci koji nisu u opsadu Vukovara pošli kao profesionalci ili zbog mobilizacije, bili bi heroji. Kod nas se o njima gotovo ništa ne zna, tek odnedavno iznova su počele kolati određene informacije, no to je samo rezultat aktivnosti njihovih preživjelih članova i bliskih prijatelja. Nažalost, već više od 20 godina mediji ignoriraju postojanje HOS-a, konkretno, čak i ovu uistinu nevjerojatnu i herojsku priču iz obrane Vukovara. Povjesničar uvijek žudi za kvalitetnim izvorima, poonajprije dokumentima, no ovu priču rekonstruirao sam isključivo putem jednoga jedinog dokumenta, koji zapravo svjedoči sve, a to je popis poginulih i ranjenih HOS-ovaca! Sve ostalo temeljio sam na sjećanjima nekoliko preživjelih boraca i branitelja Vukovara koji se sjećaju HOS-ovaca, ali i srpskih izvora koji su neveliki, ali koji itekako dovoljno govore o ulozi HOS-a.

Mjesec je studeni, Vukovar i vukovarska bitka iznova će biti udarna tema medija. Nažalost, iznova se nitko neće sjetiti HOS-ovaca, čak ni u medijskom stampedu u kojemu sudjeluju i mediji koji agresiju na Hrvatsku tretiraju kao građanski rat. Stoga, pročitajmo priču HOS-ovaca, i ako nam se katkada učini nevjerojatnom, samo valja promisliti o broju njihovih gubitaka. Ako branitelji Vukovara koji su bojevali na Sajmištu ili Bogdanovcima osjete da su premalo spominjani, kao autor se unaprijed ispričavam. Njihove priče, ako već nisu ispričane, svakako će jednom naći put do medija.

Priču o HOS-u, nažalost, nitko ne želi pisati. Otkuda uopće borci u HOS-u? Dragovoljci su se oko HOS-a počeli okupljati samo zbog jednog cilja. Nakon okršaja s pobunjenim Srbima na Plitvicama, pogotovo nakon tragedije u Borovu Selu, sve je jasno upućivalo na realnost brzog izbijanja velikog ratnog sukoba. Jedan dio budućih HOS-ovaca pokušao se prijaviti u postrojbe MUP-a, no u to vrijeme vrlo je teško bilo pristupiti postrojbama ZNG-a u nastajanju. Ministarstvo obrane nije posjedovalo dovoljno ni oružja ni logističke opreme potrebne za prijam i obuku vojnika. Ljudi su tako stavljeni na „čekanje“ i pošli su tražiti druge mogućnosti, konkretno HOS koji se tada vrlo temeljito spremao za nadolazeći rat. Stožer HOS-a tako je tijekom kasnog proljeća 1991. organizirao vojnu obuku u Sloveniji, navodno pod patronatom slovenskog ministra obrane Janeza Janše. Druga skupina dragovoljaca HOS-a prošla je vojnu obuku u kampu, organiziranom u Gorskom Kotaru, u šumama pokraj Bosiljeva.

Vrlo zanimljivo, skupinu mladića iz Velike Gorice koja je u kolovozu s ostalim dragovoljcima prošla tu obuku, na prijavu u postrojbe HOS-a uputio je policijski službenik. Oni su se došli staviti na raspolaganje u zagrebački MUP (u policijsku stanicu u Đorđićevu ulicu), gdje im je dežurni službenik objasnio kakva je procedura za primanje u oružane postrojbe, ali ih je također upozorio da zasigurno neće biti pozvani brzo, svakako ne toliko brzo koliko su oni zamislili. Stoga ih je nestrpljive uputio da se jave u HSP-ov dom u Šenoinu ulicu, odnosno u stožer HOS-a gdje su ipak mnogo brže vojačili i naoružavali dragovoljce. Uistinu, u stožeru HOS-a stvar je bila mnogo jednostavnija. Pridošlicama su uzeti podaci, popričalo se o njihovim namjerama i voljnom momentu, naglašeno im je da pristupanje HOS-u predstavlja vrlo vjerojatno i skore borbene aktivnosti te im je rečeno da očekuju poziv. Od njih nije traženo da pristupe HSP-u, nije im čak ni sugerirano da je to uvjet budućeg poziva, stoga je jasno da važeći mit o HOS-ovcima kao naoružanim pripadnicima isključive politike jedne stranke nije točan. O kriterijima i političkim konotacijama u kojima je HSP ustrojavao HOS, neću detaljizirati iz dvaju razloga. Ovo je priča jedino o borcima HOS-a koji su završili u paklu Vukovara, kamo su pošli onda kada se tamo uglavnom više nije dragovoljno, odnosno ikako polazilo. Nadalje, političko i vojno djelovanje HSP-a i HOS-a jedino je moguće obraditi kada se analizira djelovanje svih postrojbi HOS-a, također i stranke koja je ustrojila tu postrojbu, što nikako nije moguće ni primjereno na izoliranom slučaju jedne zasebne postrojbe. Ipak, valja se osvrnuti na negativni fenomen, stereotipe o HOS-u koji su tu postrojbu pratili tijekom rata, poslije rata, a zbog čega su i danas zapravo nepoželjni političkim elitama. Kako onda, tako i danas o pripadnicima HOS-a negativno informiraju oni koji za to imaju interes, odnosno tu priču preuzeli su i na sličan način interpretiraju oni koji su bili daleko od bojišnice, čije je ratište na medijskoj i propagandnoj razini.

Obrazac negativne legende o postrojbama HOS-a prilično je jednostavan i kazuje kako je prosječan HOS-ovac bio suvremena inačica pripadnika ustaške vojnice. HOS-ovce se po tom obrascu opisuje kao ekstremne desničare, radikalne nacionaliste, koji su bojevali u crnim uniformama i propagirali ustaško znakovlje. Navodni cilj tih ljudi bio je radikalnim ponašanjem što više inicirati sukob sa Srbima, kako bi ih potom borbenim i drugim metodama eliminirali s područja Republike Hrvatske. Štoviše, implicira se kako su HOS-ovci, slijedeći ekstremnu politiku stranke, kanili oružano postići negdašnje granice NDH, a za taj su cilj bili spremni udariti upravo na ono što je ratom dovedeno u pitanje, demokratski sustav, točnije svrgnuti vlast izabranu demokratskim izborima. Legenda je to nastala tijekom rata, naknadno je nadograđena i traje još i danas. HOS-ovci nemaju pristup medijima, nad njihovu priču stavljen je informativni embargo zbog etiketa da evociraju „avete prošlosti“.

Simbolični vrhunac takvog odnosa dogodio se 2012. u Kninu. Naime, na proslavi Dana domovinske zahvalnosti, šestogodišnjeg sina veterana HOS-a, također i njegove roditelje, predstavnici osiguranja udaljili su iz prostora kojim se trebao kretati predsjednik Republike Ivo Josipović, iz razloga što je dijete nosilo obilježje HOS-a. Analiza nevjerojatne scene u kojoj ljudi vrhovnog zapovjednika Hrvatske vojske udaljavaju malodobno dijete koje nosi ratnu oznaku postrojbe iste vojske, nije toliko bitna koliko je bitno uložiti malo strpljenja i postaviti nekoliko ključnih pitanja koji ruše dvadesetogodišnji stereotip. Od svega onoga što je u njemu navedeno, gotovo ništa nije točno! HOS-ovci na bojištu u Hrvatskoj nisu ratovali u crnim uniformama, iako crne uniforme jesu bile dekor pomalo spektakularne promocije vrha stranke HSP-a, no to je bilo u Zagrebu. Optužba za ustašku ikonografiju može se svesti jedino na prozivanje zbog natpisa na amblemu „Za dom spremni“, što jest bio pozdrav ustaške vojnice. No to je isto tako bio i pozdrav hrvatske vojske stoljećima do tada, koristili su se njime hrvatski vojnici u junačkim obranama od napada Osmanlija, također postrojbe bana Josipa Jelačića u 19. stoljeću, a isto tako bio je i slogan Hrvatske seljačke stranke („Za dom, za hrvatski seljački dom – spremni!“). Kada bismo dosljedno slijedili logiku nepoželjnih poruka, onda bi danas i brojne druge sintagme morali izdvojiti iz uobičajene javne komunikacije, s obzirom na to da evociraju fašističku ili komunističku ideologiju. Uostalom, samo djelovanje HOS-a najviše govori, odnosno pobija nametnute teze.

S obzirom na to da su postrojbe HOS-a, navodni moderni ustaše, bojevale na najtežim ratištima, od istočne i zapadne Slavonije sve do Dalmacije, poslije se prebacivši dijelom u Bosnu i Hercegovinu, može se očekivati da su tisuće pripadnika tih postrojbi počinile brojne ratne zločine. No, upravo suprotno, HOS-ovci ne samo što nisu osuđeni, oni nisu optuženi ni za jedan ratni zločin. Odnos prema protivniku, odnos prema zarobljenicima, odnos prema civilima srpske nacionalnosti, ponašanje u civilstvu tijekom odmora od ratišta, od HOS-a je bio primjeren. Nažalost, upravo zbog vrlo rijetkih slučajeva neprimjerena ponašanja u tim situacijama, interesne skupine danas bacaju ljagu na Hrvatsku vojsku, no opet, pripadnici HOS-a čak se ni u tim optužbama ne spominju! A što se, pak, tiče imidža radikalnih desničara koji su propagirali agresivne pa i ekstremne parole, također ne bi bilo istinito napisati da u HOS-u, pogotovo oko stožera u Zagrebu, nije bilo takvih pojava. Bilo ih je, no valjalo bi prvo vratiti sjećanja u 1991. godinu i situaciju u Hrvatskoj te se sjetiti odnosa snaga i aktivnog djelovanja pobunjenih Srba i JNA. Postavljam pitanje: nije li tada upotreba takvog imidža, projiciranje slike žestokih ratnika koji su spremni poginuti i na agresiju i nasilje uzvratiti istom, ako ne i jačom mjerom, bio prilično očekivan nastup? Iskreno, pa tko je onda, svejedno zapovjednik, borac ili civil, uopće pomislio da bi se u situaciji kada obrana nema ni minimum protuoklopnih sredstava pa ni običnih automatskih pušaka, išlo napasti silu tenkova, zrakoplova i svog ostaloga teškog naoružanja na način da državu koja je jednom trećinom okupirana, proširi vraćanjem na neke prastare granice!?! Pričajući s nekoliko kolega iz Europe koji se bave vojnom poviješću, a imaju određene informacije o HOS-u unatoč medijskoj blokadi, pojasnio sam im barem okvirno o čemu je riječ, odnosno da je borbeno djelovanje HOS-a pod medijskim embargom zbog stigme imidža ustaštva. Izrazili su čuđenje zbog takvog odnosa, pogotovo zato što je ponašanje HOS-a, projiciranje slike beskompromisnih boraca potpuno uobičajena i normalna pojava u povijesti ratovanja cijelog čovječanstva. Otkad je vijeka i ratovanja, vojne postrojbe ponašaju se upravo tako da eventualnog protivnika zastraše izgledom, posebno ako su u podređenom položaju. Nije li, uostalom, takvo ponašanje, stvaranje slike „brutalnih“ vojnika sastavni dio bogate hrvatske vojne povijesti? Prisjetimo se samo slike koju su stvorili Trenkovi panduri tijekom Tridesetogodišnjeg rata, odnosno stoljetne uzrečice: „Sačuvaj nas Bože kuge, gladi, rata i Hrvata“ ili plašenja djece u Švedskoj da će, ne budu li dobri, doći i uzeti ih Hrvati. Naravno da Trenk sa svojim pandurima kojih nikada nije bilo više od 1000 nije mogao napraviti takva čuda, ali slika koju su proizveli uvelike im je omogućavala respekt i strah nadmoćnijeg suparnika. Istim su se „trikom“ služili Hrvati i u kasnijim ratovima na europskim bojištima. U konačnici, najbolje je smisao poruke „Za dom spremni“ pojasnio sudionik vukovarskog pakla, tri puta ranjeni Damir Markuš: „Pa što smo trebali poručiti u tom trenutku? Da smo slabiji, da nas je strah, da nismo ‘spremni za dom’, već na poražavajuće kompromise? Ili smo umjesto oznake ‘Za dom spremni’ trebali staviti oznake djece cvijeća i ‘peace brothers’? Ne, nošenjem oznake s tim natpisom htjeli smo neprijatelju upravo to i poručiti: da smo spremni poginuti za dom koji branimo! Naravno, mi nismo letjeli, ni nosili crne uniforme, ni klali civile kako je propaganda suprotne strane tvrdila. Ali, bilo je vrlo dobro vidjeti strah na strani onoga koji je bio toliko oružano nadmoćniji. Mi smo uistinu bili spremni za dom položiti život, a nisam siguran jesu li oni bili spremni toliku žrtvu prinijeti za komad osvojene tuđe zemlje!“.

Uostalom, priča o modernim ustašama svakako je vrlo nestabilna, već zbog same činjenice da su HOS-u pristupali i ljudi drugih nacionalnosti, tako i sami Srbi koji su branili svoje domove. Konkretno, jedan od pridruženih članova postrojbe HOS-a koja je ratovala u Vukovaru bio je Srbin, Goran Kitić – Kitara koji se nije zamarao propagandom, već je branio svoj grad s postrojbom koja nije dovodila u pitanje njegovo porijeklo, već joj je bilo važno u kolikoj je mjeri spreman podnijeti žrtvu za obranu Hrvatske. Također, jedan od čestih mitova, no on već debelo nosi pečat obavještajnih službi JNA (ili njihovih djelatnika pristiglih na protivničku stranu) jest mit o HOS-u kao paravojnoj organizaciji koja je djelovala „na svoju ruku“ i nije bila kooperativna s postrojbama Hrvatske vojske (ZNG). Ta je teza potpuno netočna i nevjerojatno kako ju je upravo na vukovarskom primjeru uspio plasirati Josip Manolić, s obzirom da je stvarno besmislena. Kao što je uostalom uočljivo na slikama, borci HOS-a bojevali su na ratištu pod svojim oznakama, ali i oznakama Hrvatske vojske kojoj su bili podređeni. Konkretno, u slučaju postrojbe HOS-a u Vukovaru, oni su se odmah po dolasku podredili zapovjednicima 204. brigade. Kontroverzi koje se mogu jasno demistificirati postavljanjem jednostavnih pitanja ima na pretek, stoga ih valja zaobići i vratiti se junacima ove priče, budućim herojima obrane Vukovara.

Dakle, velik dio te skupine upravo je pod okriljem MUP-a prošao vojnu obuku u kampu kod Bosiljeva, baš kao što je pod njihovim patronatom razmještan na prve borbene zadatke, što opet ruši tezu o „paravojnoj skupini“. Nekoliko dana poslije prijema, iz stožera HOS-a telefonski su obaviješteni da se u određeno vrijeme pojave na Autobusnom kolodvoru u Zagrebu, s obzirom da se formirala dovoljno velika skupina za polazak na obuku. Autobus je popunilo 50-ak dragovoljaca uistinu šarolikoga regionalnog porijekla. Pristigli su mladići iz svih krajeva Hrvatske, Bosne i Hercegovine, nekoliko iz inozemstva pa čak i manja grupa Sandžaklija, iako je najveći dio njih porijeklom bio iz sjeverne Hrvatske, s jasnim kajkavskim narječjem. Obuka se izvodila u šumama Gorskog kotara, na već pripremljenim poligonima. Zapovjednici i instruktori bili su smješteni u lovačkom domu, dok su pristigli dragovoljci tijekom obuke noćili u šatorima. Sama obuka trajala je nešto više od tri tjedna, do kraja srpnja, po sjećanjima polaznika bila je vrlo intenzivna i naporna, ali i, pokazat će se, prijeko potrebna.

Polaznici su naučili rukovati brojnim vrstama lakoga pješačkog naoružanja, obučeni su za rukovanje protuoklopnim naoružanjem (Ose, Zolje, RB, RPG, Ambrusti), također i raznim vrstama eksploziva. Uz teoretsku obuku, često su vršili bojeva gađanja. Najzanimljivije je što buduće ratnike nisu obučavali samo pripadnici HOS-a koji su imali iskustva s naoružanjem, nego je obuku dijelom provodio i kadar specijalne policije MUPa. Štoviše, kompletnu logistiku kampa za obuku osigurao je upravo MUP Karlovca i Duge Rese. Nakon obuke oko Bosiljeva postrojba je prebačena u Žumberak, u selo Gornju Vas gdje su im se priključili novi dragovoljci HOS-a. To je također trebao biti svojevrstan kamp za nadogradnju usvojene obuke, no zapravo je ispalo polazno mjesto s kojega se postrojba uputila na svoj prvi ratni teren. Uz kratkotrajan boravak na Žumberku vezana je zanimljiva anegdota koja je mogla završiti tragično i koja zapravo dočarava kontekst vremena i okolnosti prije izbijanja općeg rata. Tajne službe JNA i službe sigurnosti Hrvatske u nastajanju vodile su informativni rat koji se vrlo često manifestirao prijetnjama i lažnim dojavama. Primjerice, policija grada Zagreba bila je tijekom jeseni naprosto zatrpana prijetnjama o ubačenim terorističkim grupama, podmetnutim eksplozivnim napravama i „ćelijama“ u kojima se zagrebački Srbi spremaju na oružani otpor te je prava sreća, možda i čudo, da se pokoja od stotina takvih dojava nije izrodila u tragediju.

Sličan scenarij, s namjerom izazivanja sukoba nakon plasiranja lažne dojave, zamalo je realiziran u praksi i na obroncima Žumberka. Naime, MUP je dobio informaciju da se na Žumberku pripremaju ubačeni teroristi iz Srbije, spremni na djelovanje po Zagrebu početkom izbijanja općeg rata. Veća skupina specijalaca MUP-a (buduće 1. gardijske brigade) iz Rakitja dobila je zadatak borbeno neutralizirati navodne „radikalne teroriste“ te je locirala položaje kampa, postavila zasjedu i bila spremna na borbeno djelovanje, okruživši vatrogasni dom u kojemu su HOS-ovci spavali nakon cjelodnevne obuke. Oružani sukob nije se zbio zbog pukog slučaja. Jedan HOS-ovac krenuo je obaviti nuždu te se zadržao u razgovoru sa stražarom kampa. Pojedinci iz zasjede čuli su njihov dijalog prožet nepatvorenim „kajkanjem“ i obustavili početak akcije te se približili i ušli u komunikaciju s čovjekom koji je držao stražu. Zasjeda je u potpunosti obustavljena, a iako isprva dvije skupine nisu blagonaklono gledale jedna na drugu, tenzije su smanjene. Sami borci obiju postrojbi kasnije su se više puta susretali na ratištima i kroz šale evocirali ovu opasnu epizodu.

Nekoliko dana poslije nemila događaja, pristigli su čelnici iz stožera HOS-a i najavili polazak na prvi teren. S obzirom da se broj polaznika obuke vremenom udvostručio, na teren nisu pošli svi, već su za zadatak određena dva voda, otprilike 60 ljudi. Odlazak na ratište ponovno je osigurao MUP, HOS-ovci su prevezeni karakterističnim plavim kombijima policije. Nije im rečeno kuda idu, vozeći se po mrkloj noći to nisu mogli ni razaznati, a sam dolazak na odredište nije bio obilježen veselim tonovima. Dočekali su ih pripadnici 2. gardijske brigade, uputivši ih da se brzo i uz što manje buke rasporede po seoskim kućama te pođu spavati. Novi dan mnogo je toga razjasnio. Mjesto u koje su pristigli, Mejaško Selo, smješteno je na lijevoj obali rijeke Korane i bilo je linija razgraničenja između sukobljenih strana. Ozbiljnost dočeka pripadnika 2. GBR bila je shvatljiva s obzirom na kronično manjkavu popunjenost ljudima i naoružanjem, dok je s druge strane počeo udarati neprijatelj koji je streljiva i opreme imao i više nego je bilo potrebno. HOS-ovci su tada prvi puta vidjeli sastav neprijatelja i shvatili da ne ratuju samo protiv lokalnih pobunjenika, već i protiv regularne JNA, odnosno brojnih grupa rezervista JNA.

Dolazak HOS-a itekako se osjetio na terenu, jer su brojem ljudi konačno omogućili stvaranje kvalitetne linije obrane, a uskoro su počeli držati linije i u obližnjim kriznim područjima, primjerice u Topuskom. Također, uz svakodnevne borbe, imali su i zanimljiv „ulov“, jer se u Mejaško Selo, kako bi provjerio u kakvom mu je stanju vikendica, uputio pukovnik JNA, kojega su zarobili i predali sigurnosnoj službi MUP-a. Početkom rujna iz stožera Obrane grada Zagreba odaslan je poziv za pomoć u kriznoj situaciji, povodom sve većih problema s pripadnicima JNA u vojarni na Borongaju. Stoga dio postrojbe odlazi put glavnog grada, a drugi dio ostao je u Mejaškom Selu, borci sa Žumberka, pristigli dragovoljci iz Senja, Zagreba, ali i Francuz Jean-Michel Nicollier. Dio postrojbe koji je upućen u Zagreb, premješten je na intervenciju kod vojarne „Dušan Čorković“ na Borongaju gdje su, pak, ojačani dijelom zagrebačkih HOS-ovaca, tzv. „Veprova“, i Kutinjana. Na Borongaju se vojno moralo intervenirati zbog stalnog prometovanja teretnim i oklopnim vozilima JNA koja su prevozila oružje, ali i sve veće skupine rezervista. Naravno, činjenica da se usred Zagreba olako prometuje takvim „teretom“ bila je potpuno neprihvatljiva te se pristupilo blokadi vojarne. HOS-ovci su na Borongaj pristigli početkom rujna kao postrojba s već određenom „reputacijom“, imali su borbenog iskustva i bili dobro naoružani. Čarke s pripadnicima JNA polako su eskalirale u oružani sukob. S obzirom da su borbe postajale sve jače, počinju se kreirati i planovi o osvajanju vojarne, no realno gledano takvo što bilo je teško izvedivo. Ponajviše stoga što bi zasigurno rezultiralo velikim žrtvama HOS-a, ali i zbog činjenice da bi takav napad donio brojne civilne žrtve.

Naime, kada bi HOS-ovci pojačali vatreno djelovanje po vojarni, iznutra je dolazio još žešći vatreni odgovor koji se širio na okolno naselje, dakle i na civilne objekte. O vatrenom odgovoru JNA (vjerojatno nehotice točno) izvijestila je 19. 9. 1991. u članku o sukobima oko vojarne i beogradska Politika: „Protekla noć bila je najdramatičnija u Zagrebu od početka rata… Ubrzo nakon napada na kasarnu u Borongaju, nebo iznad tog, istočnog dela grada, bilo je osvetljeno od velikog požara. Šta je pogođeno i šta je gorelo, ne znamo“. Takvo je stanje trajalo danima. HOS-ovci bi na vatru iz vojarne udarili još jačom vatrom, na što bi se JNA raspucala pa zatražila primirje. Potom bi došli pripadnici specijalne policije i „zamolili“ HOS-ovce da se maknu zbog sigurnosti civila, pa bi se oni uistinu i maknuli, ali vrlo brzo i vratili na položaje kada bi iz vojarne počela nasumična pucnjava, vjerojatno rezervista.

Cijelu opsadu vojarne na Borongaju, štoviše i vatreno djelovanje obiju strana, vrijedno su snimale kamere HTV-a, tako i „mirotvornu misiju“ specijalnih postrojbi MUP-a koji su došli na jednu od više intervencija razdvajanja sukobljenih strana. Borongajska priča trajala je sve do 21. rujna kada je HOS-ovcima stigla vijest o pogibiji Ante Paradžika, načelnika ratnog stožera HOS-a. HOS-ovci se stoga povlače s Borongaja pokopati svojega zapovjednika, skroz dezorijentirani, s previše pitanja i bez jasne vizije što činiti. Nije im bila jasna medijska strka i hajka na njih, nisu imali ni vremena pojmiti informacije o političkim sukobima HSP-a s legalno izabranom vlašću. Nakon ubojstva Paradžika suočili su se s problemima koji su nadilazili njihove primarne aktivnosti. Mnogi su im postavljali pitanja, tako su i sami sebi postavljali pitanja na koja nisu imali odgovor. Bilo im je teško vjerovati da je Paradžikova pogibija zapravo organizirano političko ubojstvo, a kako im nije bilo do nikakve politike, već da na najbolji način pomognu obrani zemlje, željeli su se što prije maknuti iz političke ludnice nastale u Zagrebu.

Upravo tih dana u glavni je grad pomoć u oružju, posebno u ljudstvu, došla tražiti mala skupina vukovarskih branitelja. Po njihovu sjećanju, na svim adresama na koje su zakucali, rečeno im je da budu strpljivi i pričekaju prijem, jedino ih je odmah u hotelu Dubrovnik, od politički važnih ljudi, primio Dobroslav Paraga, predsjednik HSP-a. No, dogovori o slanju postrojbe HOS-a dugo su trajali, nervoza među borcima je rasla te su oni u jednom trenu odlučili zanemariti politiku i samovoljno se otisnuti put ratišta. Nazvali su vođu vukovarskih pregovarača, Ivicu Kasala – Džanga, inzistirali da ih povede u Vukovar i uskoro su uistinu i krenuli na put samostalno, svojim malim voznim parkom, s nekoliko kombija, čak i kamionom s protuavionskim oružjem. Gotovo su već napustili Zagreb, kada ih je sustiglo više molbi iz stranke da zaustave kolonu, okrenu vozila i vrate se da ih Paraga, kao predsjednik stranke, isprati na ovako važno ratište. Uz kraću raspravu, HOS-ovci se vraćaju na Zagrebački velesajam, gdje su ih čekale kamere, posebno inozemnih TV postaja, ali i određeni ljudi koji su se vezali uz HOS, a zapravo među HOS-ovcima nisu bili previše omiljeni. Predsjednik HSP-a održao je govor, ispratio postrojbu i oni su se u noći 26. rujna napokon uputili u Vukovar, dakle u fazi rata kada se rijetko tko, kamoli cijela postrojba, odvažio priključiti obrani grada pod opsadom. Vožnja je trajala cijelu noć, prvo su stigli u Nuštar, gdje su čekali vodiča za daljnji put. Naravno, tako velika skupina uočena je na protivničkoj strani pa im je već u Bogdanovcima priređen vatreni doček minobacačkim granatama. Stoga su u selu morali ostati sve do jutra kada je napad jenjao i dok nisu došli vodiči iz Vukovara koji su ih kukuruznim putem (već tada jedinim mogućim načinom ulaska u grad) doveli pred zapovjedništvo obrane grada Vukovara.

Tamo ih je dočekao „golobradi mladić“ za kojega su tek naknadno saznali da je poznati dozapovjednik obrane Branko Borković – Mladi Jastreb. Naložio im je da se odmore, nakon čega su se konačno postrojili i pred zapovjednikom Milom Dedakovićem – Jastrebom. On je mogao računati na 39 HOS-ovaca pristiglih taj dan, 14 boraca HOS-a koji su sljedećeg dana došli u Bogdanovce (gdje su i ostali do kraja) te petoricu HOS-ovaca koji su u Vukovar stigli noću 30. rujna, dakle ukupno na 58 ljudi, potpuno spremnih na borbeno djelovanje. Dedaković je otprilike objasnio što se od njih očekuje, u kakvom je stanju obrana grada te da su odsada podređeni zapovjednicima 204. brigade. Dedakovićeva ideja bila je da postrojbu HOS-a fragmentira na manje skupine te ih rasporedi po cijelom gradu, ne samo kako bi time rasteretili obranu, već ponajviše kako bi braniteljima podignuli moral.

Vukovarci su ušli u treći mjesec otvorenog ratovanja i bio im je prijeko potreban svaki poticaj da ne posustanu. Zapovjednik HOS-a Robert Šilić i Damir Radnić koji su dogovarali zadatke s Dedakovićem nikako nisu htjeli pristati da se postrojba na taj način disperzira, već su inzistirali da ostanu na okupu, barem dok ne pohvataju osnove gradske borbe i upoznaju kako „diše“ grad. Dogovor je postignut, HOS-ovci su određeni za obranu Sajmišta, ispostavilo se, najtežega gradskog bojišta u posljednjem dijelu bitke za Vukovar. Uskoro se cijela postrojba HOS-a kompletirala i odmah uključila u borbe. Prva borbena iskustva stekli su gotovo odmah drugi dan, a ulične borbe u koje su se uključili bile su toliko silovite da je vrlo brzo riješen problem neopremljenosti posljednje skupine pristiglih boraca. Nakon svakog napada, neprijatelj je imao velike gubitke i od poginulih je uzimano lako naoružanje, prijeko potrebne automatske puške ili snajpere. Nakon nekoliko dana žestokih borbi, postrojba HOS-a ipak se podijelila.

Dedaković i Borković dobivali su jasne najave da se sprema napad na Cerić, Marince i Bogdanovce kako bi se na taj način potpuno opkolio Vukovar. Nadalje, i obrana Bogdanovaca imala je određenih organizacijskih problema te su odlučili angažirati HOS-ovce da kreiraju stabilnu liniju, dok je za to još bilo vremena i nade. HOS-ovci, naravno, nisu bili skloni ideji razdvajanja. S prvom pregovaračkom ekipom, zapovjednikom Šilićem i Željkom Delićem – Švicom, dogovor nije postignut, drugu je delegaciju, Damira Radnića i Zvonka Čurkovića, Dedaković uvjerio da su prijeko potrebni obrani sela. Uz pomoć vukovarskih vodiča, tzv. „Mungosa“ koje je vodio Nikola Toth – Feniks, zapovjednik 4. bojne 204. brigade, sedmorica HOS-ovaca ponovno je prošla rizičan kukuruzni put višesatnom hodnjom. Robert Šilić – Rora, Zvone Ćurković, Žarko Manjkas – Crvenkapa, Željko Špiljar – Žac, Stjepan Antolić – Tonči, Darko Komerlin i Damir Radnić pošli su se pridružiti braniteljima Bogdanovaca, dakle i skupini 14 pripadnika HOS-a koji su pod vodstvom Zdravka Špalja – Papundeka već boravili u tom selu. Na leđima i rukama svaki od njih nosio je blizu 40 kg materijala: zolje, punjenja za ose, ručne bacače, tromblone, ručne bombe te po nekoliko stotina metaka. U dubokoj noći došli su u selo i shvatili zašto je Dedaković toliko inzistirao na njihovu odlasku.

Obrana je nakon višetjednoga stalnog granatiranja popustila, nije bila bajno posložena. Oni su doslovno ušetali u selo i prošli skroz na drugi kraj Bogdanovaca, gdje je bilo smješteno zapovjedništvo, bez da su ikoga vidjeli, odnosno da ih je netko pokušao zaustaviti. Istu noć, 30. rujna, Radnić je kao zapovjednik postrojbe HOS-a, te po ovlasti zadobivenoj od Dedakovića i uz podršku Totha, preuzeo zapovjedništvo sela, okupio ostale zapovjednike postrojbi i reorganizirao obranu, objasnivši braniteljima da im se sprema velika nevolja ne uspiju li kvalitetno posložiti linije. Do jutra se, uz pomoć domaćih ljudi, otprilike koncipirao način obrane, označila su se strateški važna mjesta i otporne točke. Pod oružjem je, uz HOS-ovce, bilo možda 200 ljudi (stotinjak gardista i policajaca i 80-ak domaćih ljudi), iako je nešto manji broj bio borbeno aktivan. S obzirom na konfiguraciju terena, prolaz napadačima nije se mogao priječiti postavljanjem prepreka. Iako branitelji jesu postavljali i premještali minska polja, to ipak nije moglo zaustaviti nadolazeću silu. Stoga se Bogdanovce, koji izgledaju kao križ, moglo braniti organiziranjem više adekvatnih otpornih točaka. Dio obrane, križ prema Nuštru, odnosno Marincima držala je vinkovačka garda i HOS, a veći dio prema Vukovaru također je držala vinkovačka garda, satnija tzv. „Daltona“. Jedan krak križa koji ide ka Petrovcima, dijelom je držala županjska policija, dijelom HOS, a drugi krak prema Bršadinu branili su vinkovački policajci.

Domaći ljudi bili su angažirani na brojnim zadacima, ne na točno određenom mjestu, jer uvijek je valjalo uz sebe imati na položajima nekoga domaćeg koji je znao svaki puteljak i prednosti, odnosno mane terena. Sljedećeg dan, 1. listopada, neprijatelj je osvajao Marince i Cerić, a Bogdanovci su tim djelovanjem dobili jedan cijeli dan da fizički pokušaju napraviti što više od onoga što se noć ranije dogovorilo. Dana 2. listopada uslijedili su sinkronizirani napadi na vukovarske točke otpora, ali i Bogdanovce. Napad je bio iznimno jak, po svemu sudeći trebao je biti i konačan napad na Bogdanovce. Nakon uvertire i teške vatre minobacačima, udario je dio 211. oklopne brigade uz potporu Srpske dobrovoljačke garde, Arkanovih „Tigrova“. To je bilo prvi puta da se na Bogdanovce krenulo tenkovima i, zapravo, neprijatelj jest ušao dobrim dijelom u selo, gdje se zadržao nekoliko sati. Na neki način selo je bilo pred samim padom što je izazvalo golemu paniku među civilima koji su u velikom broju autima, čak i pješice počeli bježati prema Vinkovcima i bili su mučki pobijeni na cesti. Također, ni svi koji su selo branili oružjem nisu izdržali takav pritisak, uslijed velikog broja ranjavanja i pogibija neki su se čak, pomalo nelogično, počeli povlačiti prema Vukovaru. Kao da je i vrijeme upotpunilo apokaliptičnu sliku poluosvojena sela; padala je jaka kiša, nebo se smračilo, kuće su gorjele, a neprijatelj se okupljao u centru, ali nesiguran nije kretao u „čišćenje“ terena. Ni sami branitelji nisu znali što bi točno napravili, da li pružati otpor ovolikoj sili ili se povući. Neizvjesnost je trajala dugo, sve dok jedan mladić nije hrabrošću animirao suborce.

Žarko Manjkas – Crvenkapa s lakoćom je uništio prvi tenk na koji je usmjerio projektil.

– Kupola mu je valjda bila puna mina i ovaj ga je spizdio takvom lakoćom da je ona odletjela nekih deset metara, napravila salto u zraku, prevrnula se i naopačke pala natrag na tenk. Kada je on to napravio, nama kao da je netko adrenalin ušpricao u vene. Svim braniteljima Bogdanovaca, a posebno HOS-ovcima! Mi smo počeli uništavati te tenkove kao dijete kada se razljuti pa počne trgati igračke!, prisjeća se Damir Radnić velikog okršaja u Bogdanovcima.

Pješaštvo iza tenkova u totalnoj je panici počelo bježati, bacati oružje koje su poslije branitelji iskoristili. Toga su dana onesposobili više od deset tenkova i oklopnih vozila i otada su Bogdanovci postali sinonim žestokog otpora. Poslije, do konačnog osvajanja, neprijatelj je izvršio još desetak velikih napada i svi bi oni na isti način završavali. Branitelji bi razbili neprijateljski oklop, pješadija bi se potom u panici razbježala, a legendu o Bogdanovcima prenosili su i hrvatski i srpski mediji. Srpske TV i radijske postaje izvještavale su o fanatičnom otporu u Bogdanovcima i javljale da selo brani više od 4.000 teško naoružanih „ustaša“. U okruženju su branitelji Bogdanovaca, osim borbi, imali i zanimljivih kontakata s neprijateljem.

Upravo kroz Bogdanovce pokušalo se Vukovaru dopremiti humanitarnu pomoć konvojem, koji je ipak imao drugu namjenu zamišljenu od JNA. Na kraju, sve što se uspjelo postići bio je prolazak konvoja praznih vozila namijenjenih izvlačenju najtežih ranjenika iz vukovarske bolnice. U trenucima kada je konvoj prolazio kroz selo, oni koji su se u konvoju nalazili zbog informativnih i drugih pobuda, vidjeli su neobičan prizor. S prozora su virile cijevi koje su već ispalile protuoklopno streljivo, kroz selo su šetali branitelji okićeni naoružanjem, a oružje je nonšalantno ostavljeno po ulazima i ogradama, sve kako bi se stekao dojam o velikoj oružanoj moći obrane Bogdanovaca. Između napada na selo zapovjednici JNA slali su stare civile iz Marinaca koji su prenosili uvjete predaje, a ušima HOS-ovaca posebno je nesnosno bilo slušati puštanje srpskih i četničkih borbenih pjesama putem jakog razglasa. Psihološkim čarkama, branitelji, posebno HOS-ovci uspješno su parirali svojim dosjetkama, no, konačnom napadu uskoro više nisu imali čime se oduprijeti. Čudesna obrana sela nije mogla trajati dovijeka, jer je osvajanje Bogdanovaca bilo ključan strateški cilj za odsijecanje Vukovara, a selo je branilo sve manje branitelja koji su, što je za obranu bilo najpogubnije, ostajali bez protuoklopnih sredstava.

Kada je 10. studenoga pokrenut posljednji, opći napad iz svih smjerova, braniteljima je on izgledao nestvaran, jer su desetine tenkova i stotine pješaka krenule u opći juriš. „Pa mi se jesmo tukli cijeli taj dan, ali to je bilo kao da gledaš na televiziji neki frizirani ratni spektakl. Krenulo je iz svih smjerova sigurno više od 60 tenkova i transportera! Ide jedan tenk, stane na minu, onesposobi mu gusjenice. Iza ide drugi tenk, zaobilazi ga, ti ga ‘spržiš’, ali ide treći. I taj stane na minu, ode u zrak, no dolazi već četvrti i zaobilazi ta tri! Bile su to scene u koje nismo vjerovali svojim očima, jer u dotadašnjim napadima, kada bi im ‘spržili’ tenkdva, oni bi već posustali. Ali sada su samo išli naprijed, bez obzira na cijenu! Čak su i pješaci išli naprijed u nekom čudnom raspoloženju. Obično bi im unijeli tešku paniku već na samom početku, no sada su nastavljali bez obzira. Opališ kumulativnu tromblonsku minu među njih, pokosiš dvoje-troje, no ostali samo nastavljaju. Ne znam, kao da su bili pod teškim sedativima“, prisjeća se Radnić. Ovoga puta spasa nije bilo, jer ni otpor se više nije imao čime pružati, ukupno je u cijelom selu ostalo možda 20-ak upotrebljivih protuoklopnih sredstava. Uslijedio je krvavi proboj ka Vinkovcima, velika tragedija za branitelje Bogdanovca, napose pripadnike HOS-a. Upravo u to vrijeme, 9. i 10. studenoga, i njihovi suborci na Sajmištu ulaze u najteže razdoblje svoje borbe, i ta su dva dana tragična uvertira za događaje koji će uslijediti. Bogdanovci su nakon dolaska HOS-a izdržali u obrani 43 dana, a obrana Sajmišta također je ulazila u svoje najteže razdoblje.

>>Priča je originalno objavljeno u 20. broju Vojne povijesti u studenome 2012. godine

>>Crne mambe u Domovinskom ratu: Sve akcije elitne postrojbe HV-a

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 9

IC
icro
16:48 18.11.2015.

Palim svijecu za heroje...

Avatar JJ10
JJ10
18:21 18.11.2015.

Hvala vam na sve sto se za nas cinili

Avatar Odlazim iz protesta
Odlazim iz protesta
15:39 22.11.2015.

Nije sve u zaradi . Ovdje platiti 7 kuna za čitanje mi je bjedno. Ovo se mora štampati i štampati da ljudi čitaju i daju hvalu palima i nauče kako se brani domovina. Pokoj vječni darovao im Gospodin. Odajmo ih hvalu, zapalimo po koju svjeću i uputimo kadgod neku molitvu za njih . Ne ponovilo se. !