Kako bi se naglasile razlike između tradicionalnih i tzv. populističkih stranaka ili protusustavnih, kako ih neki nazivaju, nije dovoljno potonje diskreditirati posprdnim izrazima jer im se tako samo pridaje još veća važnost u očima birača.
Tradicionalne koalicije ostaju velik resurs Europe, ali sada su u opasnosti pred strankama i pokretima koji govore ono što određeni dijelovi građanstva žele čuti, ali ono što oni nude kao rješenje nije provedivo, procjenjuje i bivši talijanski premijer i bivši predsjednik Europske komisije Romano Prodi komentirajući rezultate austrijskih predsjedničkih izbora i pojavu novih pokreta.
Na pitanje koja je slabost tradicionalnih stranaka, Prodi odgovara da to ovisi o stanju u pojedinoj državi. Prva slabost koju vidi jest to što tradicionalne stranke ne znaju dati odgovor na pitanja mladih. Prodi iznosi primjer mladih Engleza koji su u većini protiv izlaska Velike Britanije iz EU, ali prema anketama, polovica njih neće izaći na referendum. Praktički će na taj način dati prednost onima koji su za Brexit. Ali mladi su ti koji su doveli na čelo laburista Jeremyja Corbyna pa nije li to kontradiktorno? Ne, jer Jeremy Corbyn znači rascjep s tradicijom, kaže Prodi i dodaje kako je u Španjolskoj rascjep s tradicijom simbolizira pokret Ciudadanos.
Dvostruka usluga
Zapravo, tzv. tradicionalne stranke u krizi su ili su, kao primjerice u Italiji, potpuno nestale jer se nisu prilagodile promjenama. Mnogi drže da je u Italiji nestala Demokršćanska stranka pod naletom protukorupcijske istrage iz 1992. Nestala je i Socijalistička stranka. No, danas u Italiji i dalje postoji korupcija, ali stranaka nema. Demokršćani jednostavno godinama nisu išli ukorak s društvenim promjenama. Propali su na referendumima kojima se htjeli ukinuti zakone o rastavi braka i o dopuštanju pobačaja. Po svoje su mišljenje odlazili u Vatikan, umjesto da su pokušali shvatiti promjene u društvu. Mnoge stranke u ostalim europskim državama ponavljaju iste pogreške, odnosno ne žele nikakve promjene. Danas se političke bitke vode parolama, a ne konkretnim prijedlozima pa, ako se pogriješi riječ, poraz je zajamčen. Na primjer oni koji i dalje nastavljaju upotrebljavati izraz “populisti” da bi ponizili nove pokrete kojih je u Europi koji sve više (ali je i u SAD-u to pojava s Donaldom Trumpom s jedne i Berniejem Sandersom s druge strane) čini se kako ne shvaćaju da im time čine uslugu. Što se više za Trumpa govorilo da je najobičniji populist, to je više pobjeđivao. Krenuo je sa samo četiri posto glasova za nominaciju za predsjedničkog kandidata Republikanske stranke, a sada je njezin kandidat. Kada političari tradicionalnih stranaka kažu za nekoga da je populist, onda biračima i javnosti općenito poručuju da su ovdje oni ti koji komandiraju, koji su elita, aristokrati politike, a ovi drugi su najobičniji populisti, neobrazovani koji im žele oduzeti njihov častan posao. Stvoren je sukob između samozvanih elitnih političara i onih koji traže glas birača protiv te elite, kaste. Pravi problem nije pojava tzv. antistranaka, već to što tradicionalne stranke nisu znale dati odgovor na određena kretanja.
Kad su se pojavile stranke zelenih, i one su se tada, sedamdesetih i osamdesetih godina, smatrale antistranačkima. Poslije su sve stranke u svoj program uvele i zaštitu okoliša i nestao je razlog postojanja stranaka zelenih. Zeleni su postali dio velikih stranaka ili manje zlo od novih desnih ili lijevih pokreta pa je u Austriji predsjednikom države postao zeleni Alexander Van der Bellen kao manje zlo u odnosu na ksenofobičnog desničara Norberta Hofera. Pravi problem zapadnih demokracija nisu protestni pokreti, već šutnja ili loši odgovori stranačkog establišmenta, elita na društvene potrebe. Prosvjedni pokreti nisu bolest društva, već su temperatura koja upućuje na bolest. Pred valom prosvjednih pokreta, kakvi su Pokret 5 zvijezda (M5s) u Italiji ili Podemos u Španjolskoj, pa i Most u Hrvatskoj, tradicionalne stranke upotrebljavaju uglavnom dvije strategije. Prva se sastoji u jednostavnom osuđivanju pokreta oštrim riječima bez pokušaja da se nešto promijeni. Pokušavaju ih delegitimirati kao stranke i čekaju da nestanu kao što su nastale. Druga strategija, koja se počinje primjenjivati tek kada se vidi da prva nije uspjela, preuzimanje je razloga za prosvjede, ali na pogrešan način. Primjer su austrijski socijalisti, koji su na ksenofobične pokrete i zahtjeve za zabranu ulaska izbjeglica, jednostavno odlučili zatvoriti granicu s Italijom na Brenneru, i to bez ikakva razloga. Migranti nisu iz Italije tuda ulazili u Austriju, ali socijalistička austrijska vlada smatrala je da će smanjiti utjecaj ksenofobičnih stranaka najavom podizanja barijere na Brenneru. Sve uzalud! Niti se smanjio utjecaj ksenofobičnih stranaka na birače niti je riješen problem migranata. Bila je to više propagandna poruka za unutarnje potrebe nego efikasno djelovanje na izbjegličku krizu. Austrijska policija poslana je na talijansko-austrijsku granicu dok su ondje bile televizijske kamere. Kad su snimatelji otišli, otišli su i policajci.
Obje su strategije propale. Prva, jer ignoriranjem problema dan je prostor većim prosvjedima. Hranilo se problematiku. Druga strategija je zapravo legitimirala tezu protestnih pokreta. Ako se jednostavno zajaši val prosvjeda i počne provoditi ono što protestne stranke traže, onda im se čini dvostruka usluga. Priznaje se da problem postoji, rješava ga se na pogrešan način, a onda birači radije daju svoj glas “originalu” nego “imitatoru”.
Austrijski je primjer najočitiji. Socijalisti i kršćani, povijesne austrijske stranke, izvršili su samoubojstva pogrešnim postupkom prema problemu, najprije su, naime, ignorirali problem, a onda su prema njemu postupili “populistički”. Jedino ako se javnom mnijenju ponude različita riješena od onih koja nude ksenofobi prijedlozima o zatvaranju granica, moći će se rješavati i problemi koji dolaze uz prednosti koje nudi globalizacija. Prijedlozi, pa i provedbe, podizanja barijera pred posljedicama globalizacije, pa i pred izbjeglicama, moglo bi se usporediti s prijedlogom podizanja barijere za zaštitu od radijacija iz nuklearke u Černobilu ili za zaustavljanje telefonskog signala. Ako se misli da će zatvaranje u sjajnu izolaciju dati ljudima u dotičnoj državi boljitak, dovoljno je prisjetiti se u kakvoj je sjajnoj izolaciji živjela Albanija. Bez obzira na to dolaze li prijedlozi za izolacijom s ljevice, kao što predlaže Sanders ili u Velikoj Britaniji Boris Johnson, ili s desnice, kao što su Trump ili Marine Le Pen u Francuskoj i drugdje, drži se da će se političkim izoliranjem i ekonomskom protekcijom zaštititi domovinu. Ni politički izolacionizam, a još manje ekonomski protekcionizam nisu donijeli ništa dobroga u povijesti. Iza želje za ekonomskim protekcionizmom leži antieuropeizam. Zaštita domaće proizvodnje zabranom uvoza, protekcijom, izbacivanjem konkurencije, odgovor je na strahove od globalizacije. No osnovna je pogreška te strahove i te zahtjeve za zaštitu tvrtki zatvaranjem granica jednostavno negativno ocijeniti, popljuvati. Ako se izabere šutnja prema onima koji se plaše globalizacije ili ako ih se zbog njihova straha ponižava, onda se automatski pobjeda stavlja u ruke populista. Europska će se unija raspasti, pobijedit će ksenofobični nacionalizmi i doći će do novih napetosti među europskim državama kakve su bile uoči dvaju ratova. Istodobno će nestati i europska suradnja s Amerikom, zaustavit će se američko-europski trgovinski sporazum i Zapad će biti “renacionaliziran”, odnosno ponovno će se stvarati nacionalne države međusobno posvađane.
Jer, na primjer, i u Italiji čelnik Sjeverne lige Matteo Salvini, kao i u Francuskoj čelnica Nacionalne fronte Marine Le Pen, žele izlazak njihovih država iz eurozone, ponovno uspostavljanje nacionalnih granica, dakle ukidanje Schengenskog ugovora o slobodnom kretanju roba i ljudi jer drže kako bi nacionalne ekonomije, uz državnu protekciju i s nacionalnom monetom, mogle bolje poslovati. Žele vratiti države u godine prije globalizacije kada su postojale nacionalne valute i carinske pristojbe. Nije se živjelo loše, ali se svijet promijenio i treba mu se prilagoditi, a ne vraćati povijesno kolo unatrag.
Otkako je, praktički, postao predsjednički kandidat Republikanske stranke, Trump se počeo ograđivati od raznih Salvinija i Le Pena. “Nikada nisam podržavao euroskeptike”, izjavljuje sada Trump.
“Salvini? Nisam se s njime htio sastati”, rekao je Trump za list The Hollywood Reporter. No, Salvini je svojedobno objavio i jednu sliku s Trumpom, koji mu je navodno poručio kako se nada da će Salvini postati talijanski premijer. Salvini kaže da se sastao s Trumpom te da nova izjava američkog tajkuna vjerojatno služi američkim izbornim potrebama. Čini se, zapravo, da je sve bilo improvizirano, odnosno Salvini se slikao s Trumpom prije mjesec dana u Pennsylvaniji, poslije jednog mitinga. Poslije mitinga uobičajeno je odlaziti se slikati s govornikom koji i ne zna s kim se slika. “Nisam improvizirao, nisam Forrest Gump”, pravda se Salvini, a na društvenim mrežama mu pišu da je za njega susret s američkim predsjedničkim kandidatom “Trump zvan čežnja”. Dakle, strahove, koje i opravdano imaju neki Europljani, treba sučeljavati na drugačiji način od onih koje nude euroskeptici.
Pokreti bolje uočavaju
Upravo zbog zajedničkog tržišta europske su države doživjele ekonomski rast. Tradicionalne stranke moraju pronaći drukčije odgovore na strahove, a ne “oženiti”, kao što su to učinili austrijski socijalisti, separatističke ideje antieuropskih pokreta. U vezi s izbjegličkim pitanjem i odnosom prema imigrantima, stranke, ako ne žele da ih pometu ksenofobi, moraju napustiti tzv. politički korektno držanje, odnosno ne dopustiti nametanje drukčijih vrijednosti i zakona samo radi očuvanja lažnog multikulturalizma. Europsko društvo već jest multikulturno, ali to ne znači da svoje zakone treba prilagođavati nečijoj kulturi ili religiji. Svi europski građani trebaju biti isti pred istim europskim zakonima. Ne smiju postojati posebni zakoni temeljni na nekoj religiji. To, dakako, ne znači da svatko ne može prakticirati vjeroispovijest koju želi, ali zakoni moraju za sve biti isti. Europi je potrebna neka vrsta “melting pota” (djelo dramaturga Izraela Zangwilla iz 1908. u kojem se govori o suživotu imigranata, a često se i New York naziva Melting pot zbog njegovih stanovnika različitih kultura i religija), odnosno mirnog suživota ljudi različitih kultura, ali s istim zakonom za sve, a ne kao u Libanonu, gdje svaka etnička i vjerska skupina ima svoje zakone.
Dakako, lako je govoriti o povijesnoj krizi tradicionalnih stranaka, a još lakše zajahati strahove ljudi za dobivanje glasova, ali bez pravih rješenja. Zapravo bi i te tzv. populističke stranke trebalo staviti u točnu dimenziju. Talijanski filozof, svojedobno gradonačelnik Venecije, Massimo Cacciari drži da tradicionalne kasne u davanju odgovora na razne Podemose, Le Pene, Salvinije itd., i to već 15-ak godina. Ti novi pokreti, premda ima i starih kao što je Nacionalna fronta, ali ona je isto kao i krajnje desnice u ostalim europskim državama bila uvijek protiv jedinstvene europske politike, ojačali su upravo sada kada je EU u najvećoj krizi.
“Nisam mislio baviti se nacionalističkim i ksenofobnim pokretima, ali uspjesi tih stranaka u cijeloj Europi primorali su me baviti se i tim fenomenom”, izjavio je britanski znanstvenik, sociolog Colin Crouch, autor mnogih djela vezanih za neoliberalizam i postdemokraciju. Colin Crouch drži da je izgubljen društveni identitet koji je stvorio političke strukture prošlog stoljeća. S druge strane pokreti žive u ograničenom vremenu, uspijevaju bolje uočiti karakteristike našeg vremena, odnosno više nego što to uspijeva tradicionalnim strukturama utemeljenima na prošlim vremenima. Kriza tradicionalnih struktura leži, po mišljenju Colina Croucha, u smanjenju težine koju je imala kršćanska vjera i u promjeni društvene klase u postmodernu. Identitet klase koji se oformio u vrijeme industrijske revolucije bio je označen politikom i živio je u sučeljavanju onih koji su uključeni i onih koji su isključeni, odnosno oni koji su se osjećali isključenima i htjeli su ući u društvena kretanja. To je povijesno razdoblje nestalo. Suvremeno društvo, drži Colin Crouch, nema osjećaj da ima duboke korijene identiteta. No i dalje postoje birokracije i političke strukture prošlog vremena. Odnos se između tih struktura i pojedinaca cijepa, a društvene mreže samo su izraz tog fenomena. Stranke i sindikati plaćaju danak tim promjenama.
Globalizacija utječe i na krizu demokracije i još više slabi oblik tradicionalne stranke. Ekonomske odluke koje se donose sve su više nadnacionalne. Pravila ostaju nacionalna, ali ekonomija više nije nacionalna. Posljedica toga je da politika ima sve manje instrumenata za utjecanje. Europa i Europarlament pokušaji su stvaranja demokratskog prostora i nadnacionalnog predstavljanja, ali bivaju shvaćeni kao udaljene institucije, objašnjava Colin Crouch, odnosno što se više politika približava moći, to je ljudi vide udaljenijom od njih. U taj prazan prostor između nadnacionalne ekonomije i politike koja pokušava postati nadnacionalnom ubacile su se stranke koje bi htjele vratiti stvari u prošlo stoljeće...