Haag skočio sebi u usta

Presudom da Srbija nije kriva za genocid u Bosni i Hercegovini Međunarodni sud u Haagu pokušao je pravnim rječnikom uspostaviti povijesnu neistinu. Ali ne samo to. Presuda je potpuno oprečna dosadašnjim, ultimativnim zahtjevima haaške tužiteljice Carle del Ponte, koja cijeli svoj posao temelji na postavci da je bivši predsjednik Jugoslavije Slobodan Milošević planirao zločinački pothvat u cilju etničkog ćišćenja, prema čemu je tadašnja Jugoslavija, čiji je nasljednik današnja Srbija, i te kako kriva za genocid u Bosni i Hercegovini. To predstavlja okosnicu svih haaških optužnica, prije svega protiv tadašnjeg jugoslavenskog predsjednika Slobodana Miloševića, ali i ne samo njega.

Međunarodni sud u Haagu sada je doveo u proturječje i međunarodnu zajednicu, ali i sam sebe, tvrdeći, očito iz političkih razloga, da pokolji u Bosni i Hercegovini nisu bili dirigirani iz Beograda. Zašto onda istodobno Carla del Ponte i ICTY od tog istog Beograda traže izručenje Ratka Mladića i Radovana Karadžića? Naravno da su međunarodni stratezi nastojali spriječiti da Srbija u nepunih mjesec dana izgubi i Kosovo i bude osuđena za genocid u Bosni i Hercegovini, što bi moglo stvoriti nemire i nova krizna žarišta.

Istovremeno bi osuda Beograda za genocid u BiH dovela u pitanje i budućnost i opstanak Republike Srpske. Ako se uzme u obzir trenutna slabost Europske unije u Bosni i Hercegovini, koja se pokazuje u posvemašnjoj neodlučnosti njena predstavnika Christiana Schwarza-Schillinga, osobito prema agresivnim i secesionističkim najavama premijera Republike Srpske Milorada Dodika, onda nije teško zamisliti zašto se Unija preko Međunarodnog suda u Haagu ovaj put odlučila na polovična rješenja i na službeno objavljivanje očitih povijesnih neistina.

Je li Bosna i Hercegovina žrtvovana zbog Kosova? Presuda Međunarodnog suda je pokazala da bi i hrvatska tužba za genocid mogla proći isto ili još gore od one sarajevske. Dosad je Europska unija političkim sredstvima u Hrvatskoj i u drugim susjednim državama osigurala maksimalnu slobodu za investiranje i oplođivanje svojeg kapitala kupujući u vlasništvo banke, osiguranja, poduzeća, medije, ukratko, sve što je vrijedno.

Sada se u interesu obrtanja tog istog kapitala očito kroji i neka nova povijesna istina. Hrvatska je u obrambenom ratu stajala sama, posve napuštena od međunarodne zajednice. Sada bi neki Međunarodni sud mogao čak dosuditi da je napala samu sebe. Naravno da u takvoj situaciji podrška pristupu i Europskoj uniji i zapadnom obrambenom savezu – pada.