Urbanističko i arhitektonsko nasljeđe totalitarnih režima 20. stoljeća: gradovi, naselja, kritična infrastruktura, danas nose dvostruko pa i proturječno značenje. Naime, s jedne strane riječ je o prostorima koji su donosili represiju, strogu ideološku kontrolu i eksploataciju, a s druge riječ je o lokacijama u kojima su realizirani ambiciozni modernizacijski projekti, inovativna urbanistička rješenja i visoki standardi stanovanja i javnog života. Upravo ta napetost između političkog konteksta i arhitektonske vrijednosti čini urbano nasljeđe totalitarizama iznimno kompleksnim.
Za razliku od umjetničkih djela poput spomenika ili simboličkih građevina, planski građena industrijska naselja nisu bila zamišljena kao reprezentacija ideologije u klasičnom smislu, već kao funkcionalni mehanizmi društva. Takva su naselja trebala ispunjavati svoju svrhu, proizvoditi energiju, sirovine, radnu snagu, ali istodobno i oblikovati poželjan način života za svoje stanovnike. Stanovanje, rad, obrazovanje, zdravstvo i slobodno vrijeme bili su integrirani u jedinstveni sustav koji je stanovnicima trebao pružiti osjećaj sigurnosti, reda i pripadnosti. No, takva mjesta danas izazivaju nelagodu zbog pitanja koliko možemo odvojiti arhitektonsku vrijednost od političkog sustava koji ju je proizveo.
U europskom kontekstu međuratnog razdoblja, takvi su projekti osobito karakteristični za fašističku Italiju, nacističku Njemačku i Sovjetski Savez, ali i za druge države koje su težile snažnoj državnoj kontroli industrije i društva. Na prostoru današnje Hrvatske jedan od najupečatljivijih primjera takvog urbanog eksperimenta jest rudarsko naselje Raša u Istri. Planski izgrađen grad nastao je sredinom 1930-ih godina u sklopu talijanske strategije industrijske samoodrživosti.
Raša je danas istodobno zaštićena urbanistička cjelina, predmet znanstvenih istraživanja i mjesto vidljive prostorne i društvene degradacije. Ona je primjer grada koji je preživio više političkih sustava, od fašizma i socijalizma do suvremene Hrvatske. Iako je u svakom od njih imao drugačiju ulogu i sudbinu, Raša je idealan primjer za razmišljanje o tome kako se društva odnose prema „neugodnom“ nasljeđu prošlosti i što se događa kada grad izgubi svoju primarnu funkciju, ali zadrži snažan simbolički i prostorni identitet.
Raša kao grad-muzej
O toj zanimljivoj temi govorilo se u novoj epizodi Podcasta projekta SNOVI, posvećenoj kompleksnosti urbanog nasljeđa totalitarizama 20. stoljeća. Povjesničarka umjetnosti dr. sc. Jasna Galjer sa Sveučilišta u Zagrebu otvorila je niz tema, od političkog konteksta nastanka grada, preko arhitektonske i urbanističke vrijednosti, do problema očuvanja, prenamjene i života u gradu koji se sve češće opisuje kao „grad-muzej“.
Govoreći o počecima Raše, dr. sc. Galjer napomenula je da se radi o projektu koji se ne može razumjeti izvan geopolitičkog okvira 1930-ih godina, kada je Istra bila pod talijanskom upravom.
„Radi se o 1930-im godinama i radi se o razdoblju u kojem je Istra, kao i dio današnjeg hrvatskog teritorija, pripadao Italiji. Dakle, nakon 1918. radi se o jednom geopolitički i strateški za Italiju vrlo važnom području. Italija, koja je tada bila pod sankcijama zbog okupacije Abesinije, bila je isključivo orijentirana prema samoodrživosti, odnosno prema vlastitim resursima.“
Rudarenje je tada postalo jedan od ključnih strateških segmenata Mussolinijeva režima. „Radi se o totalitarnom okviru tog državnog sistema, međutim, njega je nužno promatrati i kao jedan vrlo dobro razrađeni sistem, a koji je uključivao procese modernizacije“, naglasila je Galjer, dodajući da je industrijski razvoj bio usmjeren na kvalitetu života radnika, unatoč represivnoj političkoj pozadini.
Raša je bila dio šireg programa planski građenih industrijskih naselja. „Talijanska država imala je program koji je bio vrlo ekspanzivan unutar kojega je sagrađen čitav niz industrijskih naselja“, objasnila je, dodajući kako su to bile samodostatne cjeline s kompletnom infrastrukturom, od stanovanja i obrazovanja do zdravstva i slobodnog vremena. Upravo zbog toga Raša predstavlja „jedan od ključnih karakterističnih fenomena tog vremena, dakle moderniteta međuratnog razdoblja“.
Kako se izgradila Raša
Posebno zanimljiv segment razgovora bio je posvećen brzini i organizaciji izgradnje Raše. „Raša je jedan iznimno zanimljiv primjer, s obzirom na to da je izgrađena u zaista vrlo kratkom roku“, istaknula je Galjer, pojašnjavajući da je od urbanističke koncepcije do svečanog otvaranja prošlo otprilike godinu dana. Gradnja je započela na močvarnom tlu koje je prethodno trebalo meliorirati, a cijeli projekt svjedoči o „izrazito dobroj organizaciji i vrlo razrađenoj strategiji“.
Urbanistički i arhitektonski identitet Raše snažno je obilježio arhitekt Gustavo Pulitzer Finali, autor kozmopolitskog formata. „On je zaista karakterističan primjer autora koji je pripadao tom kozmopolitskom multikulturalnom krugu tršćanske sredine“, rekla je Galjer, detaljno opisujući njegovo obrazovanje, studijska putovanja i interdisciplinarne suradnje. Pulitzerov opus, prožet modernizmom i art décoom, vidljiv je i u Raši, koja je nastala „u vrijeme kada je Pulitzer bio, rekli bismo, na vrhuncu svoje arhitektonske projektantske karijere“.
Nakon Drugog svjetskog rata i promjene političkog sustava, „odnos prema Raši postaje ambivalentan“, rekla je Galjer, opisujući demografske promjene, dolazak novih rudara iz drugih dijelova Jugoslavije te postupno gašenje rudnika. Iako su objekti javne namjene nastavili živjeti u srodnim funkcijama, s vremenom je uslijedilo zapuštanje i devastacija.
Budućnost Raše
Danas se Raša često opisuje kao grad-muzej, no Galjer prema tom konceptu izražava skepsu. „Vrlo sam skeptična prema mogućnosti da neki grad kao muzej preživi“, istaknula je, upozoravajući da je za očuvanje živog grada potrebno mnogo više od simboličnih gesta i povremenih projekata. Kao mogući smjer vidi osmišljavanje urbanih itinerara i obnovu konkretnih sadržaja kao što su javni toaleti ili vrtići i škole na kojima je Pulitzer inzistirao na Montessori principima.
„Grad muzej je zapravo neka kontradikcija sama po sebi. Ako je Grad muzej, onda se u njemu teško može živjeti“, zaključila je dr. sc. Jasna Galjer, ostavljajući otvoreno pitanje budućnosti Raše, između sjećanja i stvarnog života.
Sadržaj nastao u suradnji s Orbicom.