Grabar-Kitarović neće biti lako, ali ima šansu baš zato što je žena

Paradoksalno je, ali i logično, da je u anketama pet godina uvjerljivo prvi politički glas Hrvatske izgubio u kampanji koju je započeo s mačistički konotiranom tezom kako bi bilo važno da, osim fotografije, konačno dobijemo i ton. Pa je izgubio zbog svoje šutnje premda nitko nije govorio više od njega, te unatoč fotografijama, upravo zbog tona koji je dopirao od njegove protukandidatkinje. Pita li se danas Ivo Josipović što mu je trebala “lutka na koncu”? Ne vjerujemo da je u tomu tražio uzroke svoga poraza jer ni analitičari nisu, premda to tako odskače od njegove javne slike uglađenog intelektualca koji izaziva poštovanje upravo žena, među ostalim i zato što njegov govor nikad nije bio opterećen takvim izričajem gotovo pa genskim upisanim kod muškaraca u patrijarhalnom društvu, a osobito kad se nađu ugroženima od žena u poslu kao što je politika u kojem ne dominiraju muškarci, nego alfa-mužjaci. Iskusile su to i Vesna Pusić, Jadranka Kosor, Ruža Tomašić, Željka Antunović, Mirela Holy, Aleksandra Kolarić i mnoge druge koje ne samo da imaju što reći nego i drskost da to kažu. Ženama koje izaberu put afirmacije u hrvatskoj politici nije lako, ne samo s političkim neistomišljenicima već i partnerima. Uspjeh im i žene teško opraštaju.

Književnica Slavenka Drakulić i njezino postizborno feminističko slavljenje pobjede žene, premda joj Kolinda Grabar-Kitarović sigurno nije politički izbor, samo je iznimka koja potvrđuje pravilo. Ako čak i Ivo Josipović nije prezao od posezanja za etiketama, što se tek od drugih može očekivati, svjedočimo ovih dana i prije nego što je Grabar-Kitarović preuzela dužnost predsjednice. Uistinu se treba opiti zlonamjernošću da se pavelićevsko značenje da njezinoj izjavi o tomu koga ona sve smatra Hrvaticama i Hrvatima. Jer, osobito imajući na umu sve što je govorila u kampanji, očito je da je uzdizala (nacionalno, političko) jedinstvo bez namjere zatiranja etničkih određenja. Gotovo pa znanstveni radovi ispisani su o tomu kako bi reprezentaciji trebali klicati “ajmo, građani Hrvatske” te da bi se svi nepurgerskog podrijetla trebali uvrijediti kad im se gradonačelnik obrati s “drage Zagrepčanke i Zagrepčani”. Zamjera joj se i što u svojim prvim istupima, još dok ni tim nije okupila, ne barata politološkim i pravnim znanjima s kojima bi, da je to presudno, dr. Josipović bio doživotni predsjednik. Uostalom, Zoran Milanović nerijetko istupa ex cathedra kao tumač političke demokracije pa kakvu korist država ima od toga. Apsurdno je, ali puno govori o tome što tek očekuje Grabar-Kitarović, jer smo se proteklih dana više bavili njezinim stajalištima o građanima i seljacima ili “preuranjenim” pismom UN-u zbog Šešelja, nego mačističkim lekcijama drčnih muškarčina iz Srbije koji se uporno prave da ne razumiju kako bi javnim osuđivanjem, a ne pukim ignoriranjem govora mržnje Vojislava Šešelja učinili puno za sebe kao zemlju čiji su građani podupirali takvu agresorsku politiku.

Važna je i spremnost slušati, učiti, pa i na vlastitim pogreškama, ali i sa strašću i odlučnošću mijenjati svijet oko sebe. Bude li se držala principa koje je zagovarala u kampanji, Grabar-Kitarović ima šansu. “Ona je naš Obama”, iz ženskog je kuta s pravom zamijetila Slavenka Drakulić. U kampanji se vozila u škodi, a i nakon izbora inzistira na štednji. O tomu u Ustavu ništa ne piše niti se Josipović time bavio u svojoj reformi. Dakle, ženski pristup i upornost mogli bi osramotiti one koji drže da im je ustavno pravo na dužnosti da se voze u BMW-u ili audiju. Već i to bilo bi puno.